Razliku
između komunizma i kapitalizma netko pametan je najbolje sažeo tvrdnjom
kako se u komunizmu nije smjelo ni pisnuti protiv države, ali se o šefu
na poslu moglo reći što se htjelo. Danas svatko može lupati po državi
ali je pred šefom manji od makova zrna.
___________piše: Nino Raspudić l komentar.hr
Namještenici Europapressholdinga su najbolji primjer. Bijeda dežurnih
novinskih moralizatora u službi te medijske kuće u punini se pokazala
lani nakon što su u javnost procurili sms-ovi koje su razmjenjivali Nino
Pavić i Ivo Pukanić.
O tome sam pisao u tekstu Kad drekavci utihnu, misleći da su dotaknuli dno.
No priča se nastavila. Prošli tjedan obilježio je hrabar nastup novinara Novog listaLadislava Tomičića u HTV-ovoj emisiji Otvoreno koji se može pogledati na sljedećem linku:
HRT: Otvoreno o propasti Kamenskog

Premda je većina elemenata priče o uništavanju tvornice Kamensko
iscurila u javnost, prije svega na internetskim portalima, sad je cijela
storija pedantno posložena i otvoreno ispričana najširem gledateljstvu.
Sve navedeno u emisiji i sutradan objavljeno u Novom listu
ukazuje na to da je Miroslav Kutle izravno povezan s uništavanjem
Kamenskog, a posebno je zanimljiva činjenica da je to odradio novcem
kojeg mu je sumnjivom poslovnom transakcijom uplatio Nino Pavić, vlasnik
Europapressholdinga.
Ako bismo na trenutak zaboravili tko „drekavce“ plaća i doista
povjerovali njihovom gardu u javnosti, u kojoj nastupaju kao moralne
vertikale društva, sirotinjske majke, hrabri borci protiv silnika,
mafije, fašista, tajkuna, prijatelji malog čovjeka itd., očekivali bismo
da će se ovih dana oglasiti o vrućoj temi Kamenskog. Ali nisu. Opet
šute kao p. (da ne kažem pizde).
Čega npr. nije bilo prošle subote u Jutarnjem listu, a bilo bi logično da je napisano?

Falio je gorki tekst Miljenka Jergovića o truleži hrvatskog društva,
pogotovo agramerskog miljea, koji dozvoljava da te krhke ženice ostaju
gladne na ulici. Mudra priča o malim, nesretnim ljudima, uz pokoju
hiperboličnu literarnu ili fudbalersku paralelu o Kutli i Paviću, koja
bi završila zaključkom kako su oni samo neposredni, površinski krivci za
petsto uništenih života. Pravi krivci smo svi mi, osim Jergovića,
naravno, dakle svi Hrvati, i naša rođena i još nerođena djeca i unuci i
šukununuci...
Umjesto toga, Jergović u subotu piše ovako: „U dugo miholjsko ljeto,
godine 2011, sjedim u predvečerje u dubokoj hrvatskoj provinciji, na
samoj granici Istoka, i mislim o piscu Ivi Kozarčaninu”. Normala. Pa
zašto bi i mislio o Kamenskom, Kutli i Paviću, kad može moralizirati o
bilo čemu drugom za krvav novac privatizacijskih predatora i strvinara.

Tema Kamenskog je kao naručena za Juricu Pavičića, koji već godinama u
osnovi varira isti tekst, žalopojku za industrijskim gradom, radnim
mjestima i egalitaristički uređenom zajednicom. Ali i on o tome šuti.
Umjesto vruće teme Kamenskog, Pavičić ove subote otkriva javnosti kako
je Kerum primitivac, bešćutni tajkun koji kad ga ponese atmosfera
glazbenicima na čelo lijepi eure. Možda ne bi bilo loše da i Nino Pavić,
umjesto na račun, svoje (kako ih je mračni Zirdum s portala poskok.info
ispravno nazvao) fekalokriptere počne plaćati izravno, slinavim eurom
na čelo. I za ono odverglano kao i za ono prešućeno.

Ante Tomić je mogao ove subote s četvrt snage napisati dobru
humoresku kojoj bi u središtu bili fiktivni nasadi jabuka i glupi gazda
koji firmu od stotinjak tisuća, plati trideset tri milijuna kuna.Usput
bi se malo istovario po miljeu iz kojeg potječe, jer mu to publika voli.
Ali razumljivo je da su ovih dana Zagor te-nej i šega oko kasnog ulaska
u EU važnija tema. Možda nije u pravu Zirdum koji ga je nazvao
„profesionalnim fekalokripterom, koji novac zarađuje prikrivajući govna
velikih riba i serući po giricama“. Možda čovjek naprosto ne gleda
televiziju i ne čita ništa drugo osim novina u kojima piše pa za
Kamensko nije ni znao.

Jelena Lovrić bi svakako osovinu Kutle-Pavić lako povezala s
hrvatskim nacionalizmom devedesetih koji je iznjedrio takve mutante, te s
djeliteljima „Bosne“ i ostalim fašistima, ali iz nekog razloga se ni
ona nije oglasila.
Dežulović je nedavno barem pokušao napisati tekst o Kutli za Slobodnu Dalmaciju (koja danas izgleda kao mlađi, zaostali brat Jutarnjeg lista).
No kad mu ga nisu objavili, malo je odblefirao ljutnju pa se poklopio
ušima, progutao i nastavio pisati dalje po volji Velikog Gazde. Slično
kao i za sarajevskog tajkuna Muju Selimovića u nekoć ozbiljnoj
bosanskohercegovačkoj, a danas neozbiljnoj, šovinističkoj bošnjačkoj
noviniOslobođenje, u koju je doveden da se istovara po
„svojima“, pa kad se razmahao i pomislio da može tako po svima,
cenzuriralo mu tekst. Po već ustaljenoj shemi kratko je digao rep,
objavio tekst u srpskim novinama, pa ga onda opet podvio i vratio se
Muji i kompaniji.

Što će sa svima njima biti ako ovaj put bude istrage i suđenja pa
Gazda zaglavi, a novina rikne? Gdje će se skloniti moralne gromade?
Opcija je više. Mogu možda oteti još koje novinarsko mjesto
pripadniku srpske nacionalne manjine u njihovom tjedniku, koji umjesto
da se bavi temama važnim za Srbe u RH i promiče njihove interese, danas
služi za udomljavanje hrvatske medijske siročadi.
Mogu se, kao pravi anarholjevičari, zavući pod skut T-coma i njegovog
portala ili, na koncu, otići tezgariti u Sarajevo gdje je još ostalo
nešto medijskih radnih mjesta na kojima traže figure „poštenih“,
urbanih, anfašističkih Hrvata“ koji će u bošnjačkim medijima denuncirati
onih 98 posto nepoštenih, koji nisu prava raja.
Dakle, ako pravosuđe Gazdi izmjeri rep, mogu birati hoće li postati
uzurpatori srpskih manjinskih prava, bošnjački šovinisti ili Mudrinićevi
namještenici. Sve opcije su dobre jer ih ni jedna neće spriječiti da
ostanu i dalje ono što su bili dosad – moralne vertikale, koje s
vremena na vrijeme, malo utihnu.
|