Ona što je pre 20 godina zapalila zastavu tadašnje države?

Deki bre,postojala je pred dosta godina,tamo do kraja 80ih,jedna skupina splitskih (kvazi)intelektualaca predvođena poznatim arKitektom Dinkom Kovačićem (čuveni Utorkaši),a koja je predstavljala moj pojam pravog splitskog mediteranskog autentičnog duhovitog podjebavačkog navijačkog puka...Otišao bi na tribinu i slušajući njih pišao od smijeha svih 90 minuta.

No osim što su bili duhoviti,silno su kužili i voljeli balun.

Taj je splitski duh ubiVen,nema ga više.

Tu torcidu zazivam,i to je meni ono što je Dylan Bob opjevao stihom:'the place I love best is a sweet memory'

netoćno. i jedno i drugo i moje ć. 
prvo, Dimnjačar ne zna, on je čuo da se priča...

drugo, da se mi malo manje uzdamo u nebesa u odlučujućim trenucima i da smo više sportski školovani i odgajani da je kraj tek kad ga sudac označi onda bi mi bili guzičari, a ne ovi koje nabrajaš.

Međutim, kod nas se svi mole, kunu i proklinju trenutke na utakmici. Nije Bog nego Miladin usrao protiv Rome, nije Bog Rakitiću šapnuo da ju napuca u tursku polovicu umjesto u petnaesti red gornje tribine, to su bile njihove "odluke" tj. neznanje. Nije da već 20 godina gledam kako se odlučujući napad naših košarkaških momčadi zavlači do zadnjih 5 sekundi, a onda bek ide 1 na 1, pa šta Bog da ili još gore da se odigra akcija i onda igrač koji cijeli život trenira i koji bi, ako je normalan, htio biti u igri kad se odlučuje i po mogućnosti sam odlučiti jer je cijeli život proveo na treninzima vježbajući taj šut i onda taj Markota doda loptu otvoren na trici sekundu i pol prije kraja. To nema veze s nebesima i gore zapisanim nego nečim puno prizemnije zapisanim ili, prikladnije, uklesanim - u ljudima.
A isti ti ljudi, samo generaciju, dvije ili tri ranije, su pogađali i trice i polaganja i slobodna kad je najviše trebalo.

Munjo,i ostali...
ja stvarno volim nogomet i osjećam se nogometnim navijačem,slažem se s tobom da je to ljubav koja u sebi ne nosi nikakav ratio,i protiv koje nema nikakve obrane.No da razumijemo-mislim tu na ljubav prema bijeloj boji,ljubav koju mi je usadio pokojni ćaća,mislim na ljubav koja je započela nekom meni neobjašnjivom čarolijom na stadionu kod Plinare davne 1974. kad sam nazočio pobjedi Hajduka protiv Proletera iz Zrenjanina.TA je ljubav vječna i bezpogovorna.

No,ljubav prema Repki,slažem se opet s tobom,druge je naravi.Ljubav prema Hajduku jedno 1000 je puta veća,i to će svaki navijač Hajduka priznati.

E sad što mene smeta kod Repke...pa iskreno-auditorij.Ljudi koje nekako ne mogu osjetiti kao svoj narod,bez obzira što to mnoge vrijeđa...Naime,sve počinje davne 1999.(?) kad je Šukrija dao onaj antologijski gol Ircima u Maksimiru za 1:0...Bio sam tad tamo,osvrtao se oko sebe 90' pitajući se zgrožen,sablažnjen i začuđen-pa jebote TKO su ovi ljudi oko mene i kojem plemenu pripadaju???Dakle toliko primitivizma,seljačije,fašizma,prostakluka i svih drugih sramota nisam nikad vidio na okupu,i bio sam u stanju istinskog šoka odlazeći s Maksimira.Odlazio sam ja i na Dinamo,i na Hajduk,i na Rijeku-no takvih čobana i primitivaca kakvi dolaze na Repku ja nikad na stadionima vidio nisam.
I te i takve ljude (pretežito) viđam na svim utakmicama Repke.
To su ljudi koji krkljaju ZA DOM SPERMNI i SRBE NA VRBE.

I zato ja danas,pored svega ostalog,mislim o Repki ovo što sam već pisao danas.

Jasan i očigledan problem identifikacije.To,oni i sve oko njih nije moja reprezentacija.