Daklem, te čuvene, povijesne, 1984., igramo mi finale sa Cibosima. Ono Nakić, Knego, Aco, trtemrte... Oni dobIu prvu u Zagrebu , mi drugu u Beogradu (to vam je bio glavni grad, MISLIM ZA sve) i onda se igra treća, odlučujuća, u Zagrebu. Mi igramo ko u transu, iako cela hala divlja, "Hea hea, Cibosi". Nemam pojma zašto, meni je to tada zvučalo kao nekakav urlik, a la ZA DOUP SPREMNI. U tom fazonu, otprilike.
I krenemo mi da rušimo kladare... ono, svi protiv nas, ali mi se ne damo... Stiže poslednja minuta. Hebem ti! Vodimo sa jednim razlike. I onda onaj neverovatni napad. Niko me do dana današnjeg neće ubediti da Nakić tom prilikom nije napravio ličnu u napadu - /uostalom, pogledajte) al, jebga, da su mu to svirali, gradjanski rat bi počeo sedam godnica ranije. A nije. Poubijali smo se tek tamo neke 1993., ili 1994. ili 1995. Ma superiška, kažem ja u sebi. Nisu svi izginuli! Ima gi još živućih, sorte homo homini lupus est.