i baš si mislim kako ćemo i Kaubojac i Ultras i ja pasti u nesvjest u 5 kad se nađemo...vani je jezivo vruće!

 

kad već pričate oko događaja iz aviona, evo i moje male priče:

 

Avgust 2005. godine, let CSA na relaciji Sarajevo - Prag - Oslo. Sjedamo u Pragu u neki boeing 727 s zakasnjenjem od 7 sati. Zrakoplov :)) se popravljao pred ocima putnika koji su kroz stakleni zid na praskom aerodromu gledali kako tehnicke ekipe popravljaju avion. Na kraju smo saznali da je pokvaren bio neki ventil koji regulira temperaturu u avionu :)) i tako premoreni čekanjem i stalnim odgodama u polijetanju ulazimo u tek popravljeni avion. Nad Pragom oluja, kiša, grmi sve u 16... već je kasno, 11,30 noću...

 

Sjedam u čini se ekonomskoj klasi s lijeve strane, do prozora prijateljica, ja, pa prazno mjesto... preko puta neki arap, duza brada, tamna put, siroka odijeca :) sam se smijem u sebi i govorim: haj ne moze ovaj biti terorista :)) Avion polijece i nakon desetak sekundi dok je jos u vertikali cijela letjelica moj komsija arap otkopcava pojas i odgurujuci se od sjedista krece uz avion prema pilotskoj kabini... :))) Moj strah mozete zamisliti, mislim ono umro sam tri puta u jednoj sekundi... kontam to je to, sta ce kreten deset sekundu nakon polijetanja nego to i to :))

 

dok ja umirem, stjuardesa primjecuje sta se desava tj. arapa s bradom kako grabi uz iskrivljeni avion, te ona uplasena ustaje i histericno ga pita sta hoce??? a on odgovara: toalet!!! :))) hahhahaha nekako ga je uspjela smiriti da sjedne malo, ali je covjek stvarno zavrsio u wc-u :)) a mi u Oslu dva sata kasnije :))

 

 

 

 

 

isto tako - obicaj u aziji i to u ekonomskoj klasi...tek sto se sleti, avion jos rola i nije ni blizu gate-a, a majstori se ustaju, uzimaju prtljagu i "bore" se za sto brzi izlaz iz aviona....

 

A što se Japanaca tiče, slažem se da oni rade dugo, ali ne baš i puno.  A što si višlje (supervisor, manager, director) rade sve manje.  Direktor sjedi za stolom sa rukama iza glave zavaljen u stolicu cijeli dan, osim ako nema neki sastanak.  A najčudnija situacija je bila kad je sastanak trebao trajati sat i pol, mi bili gotovi za sat, a manager osto buljit u zid ostalih 30 minuta u toj sobi, i onda na sekundu kad je sastanak trebao biti gotov, on izašao.

U biti, ono što se kod njih može automatizirati, kao proizvodni procesi, je dovedeno do savršenstva, ali u svemu drugom su ljendovi ko i mi, ako ne i veći.  A da bi ih se razumjelo, mora se shvatiti da je njihovo društvo jako hijerarhijsko, i da je najgora stvar na svijetu - pogriješiti.  Zato nešto promijeniti, novi projekt, nove ideje ne prolazi nikako, jedino ako neki direktor kaže da može.  A druga stvar je da tamo rokovi ne znače apsolutno ništa.  To oni kad kažu dva mjeseca za nešto što treba nama dva tjedna, to je još i dobro, jer će još barem tri puta produžiti.  A nama zapadnjacima kojima su rokovi sve od toga može sam kosa poispadat i čirevi popucat.

 

o korejcima kao radnicima i poslodavcima slušao sam bajke :) on su izgleda pravi istočnjački stereotip. rad, rad, rad,..., displina, štednja i sl.