ŽIVOT PUN SUZA

Kad mi tuga uništi
osmijeh na licu,
kad me ispunja
i preplavi cijeloga
moje sunce radosti
prekrivaju sivi oblaci.

Sivi oblaci
su moji teški dani.
Duboko sam u moru suza,
plivam prema obali,
a valovi me vraćaju
natrag.

Pitam se:
dokad ?

ZIMI

Uveče sjedim u mraku
uz zapaljenu svijeću.
Vani je vijavica
izaći neću.
Sjedim sam
i dugo dugo razmišljam.
U razmišljanju me
hvata san.

Špajer na drva me grije.
U divnoj tišini
ne mičem se.

Sjedim u mraku
i gledam plamen svijeće.
U njemu vidim toplinu
koja se razlijeva u meni,
ta divna toplina sreće.
Smrznuta stakla prozora
sve me više guraju upaljenoj svijeći.
sam sam u mačnoj kuhinji
i ja maštam o sreći.

OSMIJEH

Po uzbrdici
života
penjem se
teško.
Skupljam
mrvicu po
mrvicu sreće sve dok ne
napravim
osmijeh.


Napisao B.L.

Marušiću genijalno!! Sazreo si kao stari orah što krošnjom njiše nad oranicom plodova zemlje svoje....

Marušić razbija, jebateled!