Ljudi brkaju infrastrukturu fizičku, sa sportskom infrastrukturom potrebnom za uspjeh.
Doslovno za većinu loptačkih sportova je ta fizička infrastruktura 10% uspjeha, možda najviše za rukomet jer se igra unutra.
Za nogomet gdje nas je većina odrasla na običnoj livadi ili betoncu kao i Zlatna lopta Modrić, za košarku gdje su najbolji igrači u povijest došli iz najsiromašnih četvrti, na kraju i jedan Larry Bird je odrastao na farmi sa košem zakačenim na štagalj.
Najvažniji segment u sportskom uspjehu je ulaganje u trenere, pametno koordiniranje djece i biranje ne samo za pozcije, već i za sport gdje će ispuniti svoj talent. Znači ako imaš Perišića da ga prepoznaš kao nogometni talent, staviš na dobru poziciju i tu ga odgajaš. Također, pravilan odgoj u vidu treniranja, fizičkih napora i prevencije ozljeda. Ako djecu staviš pod velikih fizički napor jer loviš medalju na u10 prvenstvu, to će se potencijalno vratiti težim ozljedama kasnije jer se stvaraju mikrotraume, a tada malo djece ima pristup kvalitetnim treninzima, med. skrbi stručnjaka itd.
Danas imate više dvorana nego ikad, više vani objekata koji su prazni. Nekad ste imali jedno igralište krcato, bez djece i djece zainteresirane nema ni uspjeha.
I da za uspjeh kad imate sve ovo trebate imati normalnu okolinu, roditelje koji se neće voditi pohlepom, već vam željeti pametan razvoj. U Hrvatskoj nedostaje struka, to vidite kada vam svaku HNL momčad niže europske momčadi rastrure jer ne mogu pratiti fizički ritam, a onda ti naši kad odu van nakon godinu obaraju rekorde lige koliko mogu trčati kao sada Sučić i Baturina, ranije Broz i Modrić.
I tu dolazimo do pravih problema, što se na čelne pozicije guraju političari i onda razni "uguzi" koji ne znaju prilagoditi sustav modernom sportu i treniranju. Sve se temelji na induvidualnim uspjesima pojedinih sredina, obitelji ili pojedinaca, a onda se na tome svi trpaju da su zaslužni.