Danas je Međunarodni dan studenata

priča je počela u jesen 1939 u Pragu, kada su studenti organizirali masovne demonstracije protiv njemačke okupacije Češke. U velikim neredima na ulicama su napadani pripadnici Gestapoa, razbijani su izlozi njemačkih dućana, skidani su njemački natpisi, pjevana himna. Tijekom natjeravanja po ulicama je Gestapo ubio studenta medicine Jana Opletala. Njegov pogreb 17.11. je poslužio kao prilika za još jednu masovnu demonstraciju, ali ovaj put je Gestapo bio spreman: na ulici je ubijeno još devet studenata, izvršena je racija na fakultetima i 1200 studenata je poslano u logore u Njemačku, većinom u Sachsenhausen. Nakon toga je okupatorska vlast zatvorila sve fakultete u zemlji i oni su ostali zatvoreni sve do kraja rata 

zbog toga je 17.11. proglašen kao Međunarodni dan studenata

* * * *

fast-forward 30 godina kasnije. Jan Palach, student povijesti, se javno spalio u Pragu kao protest zbog sovjetske okupacije Čehoslovačke 1968. Nije bio ni prvi, a ni posljednji koji je protestirao na takav način, ali njegov čin je ostao simbol očajničke borbe i osobne žrtve

* * * *

fast forward 20 godina kasnije. U jesen 1989. je jasno da se istočni blok raspada: Poljaci su već imali slobodne izbore, pao je Berlinski zid, Magjarska je otvorila granice, Gorbačev je obećao da se neće miješati u unutarnje stvari svake zemlje...

u isto vrijeme u Pragu komunistička vrhuška mrzi Gorbačova jer je pokrenuo priče o reformama i glasnosti. Uz Rumunje i Bugare, Čehoslovačka je posljednji stup komunizma koji se još uvijek drži. U međuvremenu su još godinu ranije organizirane velike demonstracije u Pragu, tražeći slobodu i demokraciju, ali su raspršene žestokom policijskom intervencijom. Isto su prošle i velike demonstracije u siječnju 1989, nakon koji je vodeći češki disident Vaclav Havel opet završio u zatvoru

17.11. se održavalo tradicionalno studentsko obilježavanje studentskih žrtava iz 1939. Povorka od otprilike 15 000 studenata je s mjesta pijeteta krenula prema centru grada i tamo su je zaustavile policijske kornjače. Odjednom su se kornjače pojavile i s druge strane, zatvorile svaki izlaz i tada je počela panika. Nekoliko desetaka minuta su trajali pregovori da ih se pusti da prođu, ljudi su skandirali "mame hole ruce" (nenaoružani smo), dok netko nije dao znak kornjačama da krenu naprijed. Slijedio je masakr, teško su pretučene stotine ljudi, bolnice su bile prepune pacijenata tu noć

sve to je pratilo dosta stranih novinara. U općem kaosu koji je uslijedio se negdje pojavila vijest da je tijekom intervencije poginuo student Martin Šmid. Vijest o velikim demonstracijama i smrti studenta se odmah proširila preko radija Slobodna Europa i Voice of America. Budući da su svi tada slušali te stanice, za nekoliko sati je cijela zemlja čula što se dogodilo

sljedeći dan je televizija pronašla studenta Martina Šmida živog. Ali u to vrijeme nitko više nije vjerovao državnoj televiziji, nakon 50 godina neprestane propagande. Na kraju je ispalo da stvarno nitko nije poginuo, ali Česi su jako osjetljivi na mrtve studente i događaji su se pokrenuli sami od sebe

prvi se pokrenuo Filozofski fakultet (❤️), a koji je odmah stupio u štrajk. Nekoliko sati kasnije mu se pridružilo Narodno kazalište. Uskoro je veliki broj javnih organizacija objavilo da također stupaju u štrajk zbog postupaka prema studentima, pa je tri dana kasnije život u zemlji potpuno zamro jer je cijela zemlja stupila u štrajk. Nitko nije radio

sljedećih dana su se širom zemlje organizirale demonstracije zbog postupaka policije protiv studenata 17.11, sve masovnije i masovnije. Svima je u oči upalo to da nigdje nema policije. Opresivni režim je nestao preko noći

Partija je bila potpuno paralizirana. Nije bilo dovoljno tvrdolinijaških kadrova koji bi organizirali krvavi obračun s demonstracijama. Pitali su Gorbačova hoće li CCCP pomoći vojskom ili specijalcima, ali ih je Mihajl poslao u onu stvar. Dobar dio se nadao da bi sve skupa možda moglo završiti nekakvom polu-transformacijom, da se nastavi u komunizmu i istočnom bloku, ali u smjeru Gorbačova

međutim, duh je već pobjegao iz boce i više ga se nije moglo zaustaviti

nakon nekoliko dana je Partija vidjela da ništa od svega i predala se. Jedino što joj je bilo bitno je da oni ne završe pred streljačkim vodovima. Oni su se stvarno bojali da će visjeti po uličnim lampama, kao magjarski komunisti 1956. I stoga je krenula u pregovore s disidentima, a kod kojih se vrlo brzo kao vođa isprofilirao Vaclav Havel

Havel je izgovorio rečenicu "mi nismo kao oni", što je značilo da neće biti nikakvih egzekucija, već da će se sve raditi po zakonu. I tada se partija definitivno predala i krenuo je proces prijenosa vlasti

eto, to vam je Baršunasta revolucija u najkraćim crtama

zaključak: nemoj tući studente, inače Česi popizde

i zato je danas praznik u CZE