pogledao sam konačno Bohemian Rhapsody i film je onako za 2,5. Svima drage pjesme kojih ima puno više nego što sam očekivao podižu ocjenu za jedan bod, ali ostatak je onako meh

prvo, priča je očišćena od dobrog dijela sirovih detalja koji čine život rock-grupe zato jer su producenti filma danas živi članovi grupe koji sebi žele dići spomenik i ostati zapamćeni kao mirni dobri momci. Stoga Queen na filmu uopće ne izgleda kao rock-grupa (ono, seks, droge, rokenrol, pa makar biljar i pikado petkom, a kladionica subotom), već kao pripadnici nekog katoličkog boy-benda. Sve je sterilizirano, očišćeno, nema kontroverzi, skandala, svi su mirni obiteljski ljudi, a Faruk si je očito sam kriv za sve jer je postao peder. Božja kazna

glede glavnog glumca: znam ga kao glumca iz serije Mr. Robot i tamo me toliko naživcirao da sam pogledao samo prve dvije sezone i ostatak odlučio bojkotirati. Imam noćne more od beskonačnih dugih scena njegovih buljookih očiju a la Mesut Ozil koje gledaju u prazninu. I nikako se tih scena nisam mogao riješiti tijekom gledanja ovog filma. U njegovoj interpretaciji je Freddie malo blentast, nedorečen, a seksipila ni trunke. Realni Mercury je bio muška seks bomba, na stageu znojan, žile na vratu bi mu izbile na površinu, eksplozija energije, a to ovaj Mesut Ozil u potkošulji nikako nije uspio dočarati

i dalje kao sam vrh filmova o rock-grupama ostaju Doorsi od starog dobrog Olivera Stonea. Napravljen je toliko sirovo i autentično da svaki put kad ga pogledam sljedeća dva dana želim biti Jim Morrison. Nakon ovog filma ne želim ni sekunde biti Mesut Ozil u potkošulji