Da me je netko ranije pitao svih proteklih godina koji mi je najdraži ratni film ili sigurno među najomiljenijima uz serijal Band of Brothers vjerujem da bi uvijek kao iz topa ispalio Spašavanje vojnika Ryana.

No, kad maknemo onu romantiziranu stranu rata, one epske scene iskrvavanja na Normandiji i uđemo u dublju psihologiju rata, na kraju života i smrti onda mi nema premca sa filmom Tanka crvena linija. Možda je na mene utjecalo godine ovoga što gledamo od Ukrajine, preko Gaze i sada Irana. Ne možeš gledati na ljudsku patnju istim očima bez da vidiš kako u toj situaciji može se naći bilo tko od nas...

Takva dubina koja te poziva da iza tih pucnjava koje su svakom oku privlačne dok si na svom stolcu u kinu ili pred ekranom te stavlja u samu bitku gdje postaješ jedan od likova u filmu. Gledaš oko sebe vojnike koji su do jučer bili nastavnici, odvjetnici, radnici na gradilištu kako na tamo nekom dalekom kraju od svoje kuće ubijaju jer ti je netko rekao neke druge nastavnike, odvjetnike, radnike koji su u vojnim uniformama također po nečijoj naredbi....Do jučer si grlio svoju suprugu i djecu u naručju, sada grliš mrtve suborce, u mraku rata nastojiš pronači svjetlo i ono što te drži na životu da preživiš taj pakao...Sjajno su ukomponirali karaktere, kako različiti ljudi doživljavaju tu zbilju od onih kao narednik kojeg je tumačio Ni.Nolte kojemu je rat karijera, zatupljen emocionalno i lišen empatije preko trupala svojih vojnika i tuđih se penje svojim ambicijama. Oni koji štite život postaju "čudaci" jer imaju nadu u nešto dobro okruženi surovošću i bijesom rata...Nekima su životi samo oruđe, drugima su životi njihovih boraca obitelj koju čuvaju i pod cijenu vlastitog života. 

Onda u svemu tome dolaze one scene prirode, vidiš slike mora, onih rijetkih životinja na otocima kod Japana, onu djecu i plemenske ljude koji žive jednostavnošću u skladu sa tom istom prirodom. Na prvu ta scena djeluje da gledaš nekoga zaostalog tisuću godina, a onda kada vidiš ona razaranja modernih i naprednih shvatiš da prava zaostalost nije u tehnologiji i onome što posjeduješ, već u onome što predstavlješ i jesi...

Za kraj unutarnji monolozi i dijalozi sa filozofsko religijskim pitanjima života, smrti, patnje, zla, nade u bolje sutra u pratnji još bolje glazbe. Toliko sjajnih glumaca od Penna, Cavieleza, Cusacka, Travolte, N.Nolta, A. Brodyja itd. 

Tanka je linija između mira i rata, patnje i radosti, često uzimamo sve ono pravo bogatstvo što imamo zdravo za gotovo, živciramo se oko bespotrenih stvari dok ne vidimo ili ne izgubimo ono što zaista vrijedi, a to su sloboda i mir.