Zasto se prikazuje lord of rings u kinu, neki poseban razlog?

Da me je netko ranije pitao svih proteklih godina koji mi je najdraži ratni film ili sigurno među najomiljenijima uz serijal Band of Brothers vjerujem da bi uvijek kao iz topa ispalio Spašavanje vojnika Ryana.

No, kad maknemo onu romantiziranu stranu rata, one epske scene iskrvavanja na Normandiji i uđemo u dublju psihologiju rata, na kraju života i smrti onda mi nema premca sa filmom Tanka crvena linija. Možda je na mene utjecalo godine ovoga što gledamo od Ukrajine, preko Gaze i sada Irana. Ne možeš gledati na ljudsku patnju istim očima bez da vidiš kako u toj situaciji može se naći bilo tko od nas...

Takva dubina koja te poziva da iza tih pucnjava koje su svakom oku privlačne dok si na svom stolcu u kinu ili pred ekranom te stavlja u samu bitku gdje postaješ jedan od likova u filmu. Gledaš oko sebe vojnike koji su do jučer bili nastavnici, odvjetnici, radnici na gradilištu kako na tamo nekom dalekom kraju od svoje kuće ubijaju jer ti je netko rekao neke druge nastavnike, odvjetnike, radnike koji su u vojnim uniformama također po nečijoj naredbi....Do jučer si grlio svoju suprugu i djecu u naručju, sada grliš mrtve suborce, u mraku rata nastojiš pronači svjetlo i ono što te drži na životu da preživiš taj pakao...Sjajno su ukomponirali karaktere, kako različiti ljudi doživljavaju tu zbilju od onih kao narednik kojeg je tumačio Ni.Nolte kojemu je rat karijera, zatupljen emocionalno i lišen empatije preko trupala svojih vojnika i tuđih se penje svojim ambicijama. Oni koji štite život postaju "čudaci" jer imaju nadu u nešto dobro okruženi surovošću i bijesom rata...Nekima su životi samo oruđe, drugima su životi njihovih boraca obitelj koju čuvaju i pod cijenu vlastitog života. 

Onda u svemu tome dolaze one scene prirode, vidiš slike mora, onih rijetkih životinja na otocima kod Japana, onu djecu i plemenske ljude koji žive jednostavnošću u skladu sa tom istom prirodom. Na prvu ta scena djeluje da gledaš nekoga zaostalog tisuću godina, a onda kada vidiš ona razaranja modernih i naprednih shvatiš da prava zaostalost nije u tehnologiji i onome što posjeduješ, već u onome što predstavlješ i jesi...

Za kraj unutarnji monolozi i dijalozi sa filozofsko religijskim pitanjima života, smrti, patnje, zla, nade u bolje sutra u pratnji još bolje glazbe. Toliko sjajnih glumaca od Penna, Cavieleza, Cusacka, Travolte, N.Nolta, A. Brodyja itd. 

Tanka je linija između mira i rata, patnje i radosti, često uzimamo sve ono pravo bogatstvo što imamo zdravo za gotovo, živciramo se oko bespotrenih stvari dok ne vidimo ili ne izgubimo ono što zaista vrijedi, a to su sloboda i mir. 

Tanka crvena linija je više underground, a Ryan više komercija za široke mase. 

Meni ta shema sa spašavanjem jednog preživjelog brata, na uštrb svega ostalog nije dobro sjela. To mi je baš fake amerikanizam u svom naj svjetlijem izdanju. Žrtva, bratstvo, moralno opravdan čin, američki patriotizam, daje se smisao ratu preko Ryana...meni to nije sjelo.

Tanka crvena linija ide skroz drugim pravcem.

Ona pokazuje besmisao rata kroz prirodu, ljude i životinje.

Meni je ona scena sa nevinom pticom, koja ima slomljeno krilo usred ratnog kaosa i pokušava se pomaknuti, jedna od najboljih i naj dubljih scena ikada.

Ptica je tu zapravo personifikacija koliko rat uništava nevine.

Mislim da su ta dva filma čak izašla iste godine.

Naletija san na tekst o  tzv. dramskoj trilogiji smrti Alejandra Gonzalesa: Pasja ljubav, 21 gram i Babel. Tri fenomenalna filma za ljubitelje sporih radnji. 

Skoro 30 godina vodim tešku propagandu uživo s svima kojima je to moguće da je Tanka Crvena Linija jedan od najboljih filmova ikad, ne samo ratnih. 

Spašavanje vojnika Ryana i Tanka crvena linija su dva potpuno različita i neusporediva filma. Jedini zajednički nazivnik im je žanr ratnog filma i tu bilo kakve druge sličnosti prestaju. 

Ryan je tehničko savršenstvo i adrenalinska bomba. Scena na Omaha Beachu je vjerojatno najrealističniji prikaz kaosa ikada snimljen. Potpuno ludilo. Film je realizam u smislu ovako izgledaju ljudska crijeva kada te raspore geleri i teška artiljerija. Problem je što nakon toga film postaje klasična, linearna misija spasimo čovjeka, gdje imamo točno definiranog heroja, zločeste i dobre dečke - uglavnom sve što čini jedan holivudski spektakl mainstream spektaklom. Ryan, da se razumijemo, je dobar film i volim ga pogledati, ali ga zaboravim čim se ustanem sa kauča.

Tanka crvena linija na drugoj strani je meditacija koja se ne pita kako preživjeti nego se pita zašto se ubijamo. Film je drugačija istina od metaka, krvi i fizičke patnje - tako se osjeća čovjek koji gubi razum u džungli. Film je prepun kontrasta, koji su nekad jezivi, a nekad su predivni npr. prizori prirode koja je ravnodušna prema ljudskom pokolju. Tanka crvena linija nema svog junaka, nego se bavi stanjem ljudske duše u ratu, a kontrast i tihi sukob Witta i Welsha su dvije strane svačije psihe: ona koja se nada i ona koja je odustala. Kamera, unutrašnji monolozi, soundtrack koji diktira puls filma... ma remek-djelo koje je te tjera da se zapitaš tko smo mi zapravo. Thin Red Line ne zaboravljam nakon što se ustanem sa kauča, nego ostaje u mislima danima nakon gledanja.

U potpunosti se slažem sa konstatacijom kolege dajmituprijavuvećjednom - TRL je jedan od najboljih filmova ikad snimljenih. Zapravo, to nije samo film.

We Were Soldiers sa Mel Gibsonom, predobar.