Postoji li ijedna zemlja na svijetu u kojoj bi se istaknuti političar mogao javno hvaliti svojim seksualnim iskustvima s djecom i još uvijek ostati na dužnosti? Vjerojatno ne – ali čini se da Europski parlament ima vlastita pravila. Taj političar je Daniel Cohn-Bendit, nekoć protagonist studentske pobune 1968. i kulturalne revolucije koja je uslijedila, i koji danas vodi «Greeens/European Free Alliance» u Europskom parlamentu. Bivajući na ovoj funkciji, Cohn-Bendit težio je  imati ulogu sličnu onoj koju je odigrao Maximilien de Robespierre tijekom Francuske revolucije, držeći svakoga odgovornim za sve – uključujući češkog predsjednika Vaclava Klausa za njegov euroskepticizam, ili mađarskog premijera Viktora Orbana zbog novog Ustava te zemlje koji štiti obitelj, definira brak kao zajednicu muškarca i žene, i (najgore od svega što se protivi “europskim vrijednostima”) spominje Boga (!).

Ovih dana smo se uvjerili da ne dijele svi vrijednosti gospodina Cohna-Bendita. Lijevo orijentirana fondacija Theodor-Heuss odlučila je dodijeliti mu nagradu za njegova politička dostignuća – ali je predsjednik njemačkog ustavnog suda Andreas Vosskuhle odbio poziv da održi govor u čast Cohna-Bendita, govoreći kako nije htio stvoriti dojam da ustavni sud odobrava Cohn-Benditova stajališta o pedofiliji.

Cohn-Bendit je sedamdesetih radio kao učitelj u vrtiću koji je bio osnovan u svrhu eksperimentiranja s neautoritarnim poučavanjem. Doktrina neautoritarnog odgoja očito je bila suočiti djecu, koja su tada imala pet ili šest godina, s neobuzdanom seksualnošću, kako bi prevladali tradicionalni moral. Kasnije je Cohn-Bendit napisao knjigu u kojoj je opisao svoja iskustva: «Moje flertanje sa svom djecom uskoro je poprimilo erotski karakter. Osjetio sam da su petogodišnje djevojčice naučile kako se odnositi prema meni. Nekoliko puta se dogodilo da su mi neka djeca otvorila patent na hlačama i počela me milovati. Reagirao sam drukčije, ovisno o okolnostima svakog slučaja, ali želje djece su mi predstavljale problem… Kad su inzistirali, ja sam njih milovao. Bio sam optužen za perverziju, i upućena su pisma Gradskom vijeću u kojima je bilo upita plaćaju li me javnim sredstvima. Na sreću, zaključio sam ugovor izravno s Odborom roditelja, inače bi me otpustili. U Njemačkoj, protuautoritarni pokret je najjači utjecaj imao na polju obrazovanja.»

Ovi retci su bili objavljeni 1975. Tada se to činilo «modernim» i «prosvijetljenim» pristupom obrazovanju. Tek su zadnjih godina postali problem za Cohna-Bendita, zbog ponavljanih optužbi da je pedofil. Cohn-Bendit je uvijek odbacivao ove optužbe pismom u kojem su neki od roditelja čiju je djecu poučavao u vrtiću napisali njemu kao potporu, naglašavajući da se seksualno zlostavljanje nije dogodilo i da g. Cohn-Bendit nije zlostavljač djece. Ali to više ne drži vodu – autorica pisma, gđa Thea Vogel, rekla je njemačkim medijima da je to pismo napisala samo iz političkih razloga, ali da zapravo nije pročitala inkriminirajuće odlomke iz Cohn-Benditove knjige, i da njezin sin zapravo nikad nije bio u vrtiću gdje je Cohn-Bendit imao erotska iskustva. Cijelo pismo bilo je namještaljka. Tako, nema više svjedoka koji bi svjedočili u korist Cohna-Bendita. Ali znači li to da je stvarno zlostavljao djecu? Sad kaže da je njegova erotska proza loša literatura, ne stvarne činjenice.

Daniel Cohn-Bendit sigurno je (a to nikad nije porekao), političar koji aktivno promovira pedofiliju kao dio svojeg političkog plana. I ne samo on, nego i cijeli njegov politički pokret s njim. Za njega i one poput njega, seksualnost je uvijek imala političku svrhu. Istospolni «brak», LGBT prava, promoviranje pedofilije, itd., bili su uvijek dio istog plana: uništenje «represivnih» institucija, poput obitelji i braka. Ako su privremeno odustali od pedofilije, to je samo zbog taktičkih razloga. Suprotno njihovim nadama, društvo još nije dovoljno «napredovalo» u prihvaćanju njihova plana. Ali kad bi bili iskreni, proširili bi akronim LGBT još jednim slovom. To slovo je P.