U svijetlu nedavnih događaja, od kojih bi smisleno bilo prvo istaknuti ove najnovije poput "Stop teroru šatoraša" inicijativu i prosvjed, ili pak Josipovićevo javno ograđivanje od politike SDP-a, čovjeku se teško oteti razmišljanjima o tome kako hrvatski narod prisustvuje ne samo potpunoj dezintegraciji svojih lijevih političkih opcija, već i bezglavom glavinjanju istih, koje su već neko vrijeme u hrvatskim medijima i javnosti prisutne samo kao parodija onih vrijednosti i političke filozofije koju bi trebale predstavljati. 

Nesumnjivo je kako je u suvremenoj povijesti hrvatskog naroda, nasljeđe onoga što se popularno zove "hrvatskom ljevicom" odigralo važnu ulogu, čak i u onim povijesnim vremenima oko tumačenja kojih hrvatski narod još uvijek nije postigao konsenzus, niti se približio znanstvenom osvjetljenju tih vremena. No, čini se,  barem iz današnje perspektive, kako je hrvatska ljevica umrla u Karađorđevu 1971.godine. Možemo li se danas osvrnuti prema takvim povijesnim ličnostima poput Mike Tripala ili Savke Dabčević-Kučar, nužno je shvatiti kako je jedinstvena i nerazgradiva supstancija njihovih političkih pogleda bilo i hrvatstvo, te briga za hrvatske interese u tadašnjoj federaciji, odjenuta u socijalističko ruho. Upravo je to, sukus onoga što današnja hrvatska ljevica danas nikako ne razumije dok ratuje sa raznim "ustaškim gujama", "novim pojavama opasnih nacionalizama" i sličnim imaginarnim konstruktima. 

U prilog teorijama o nužnosti lustracije, barem kod onih koji se nisu pobrinuli sami se lustrirati od komunističkog nasljeđa, dade se istaknuti kako je glavni problem hrvatske ljevice to što ona nije usvojila ništa od naprednih, liberalnih političkih težnji, oličenih primjerice u Draženu Budiši ili Ivi Bancu, koji su se danas našli potisnuti u zapećak političkog života, već je sa nastankom samostalne hrvatske države svoje partijske iskaznice jednostavno spremila u ormare, te nastavila nositi petokraku pod srcem, doduše donekle opreznije, u skladu sa trenutnom situacijom.

Na nedavno održanoj dodjeli Oscara, jedan od nominiranih filmova bila je i povijesna drama "Selma", prikaz epskog marša prosvjednika i aktivista za građanska prava predvođenih Martinom Lutherom Kingom, iz malenog gradića Selme, prema glavnom gradu Alabame - Montgomeryju. Kao dijete odgojeno na rock glazbi 60-ih, vrlo sam rano došao i u doticaj sa političkim idejama i nasljeđem novog liberalizma koji je pomogla lansirati kontrakulturna revolucija šezdesetih. Čitao sam u jednom periodu puno o dotičnim temama (J.S.Kunena i ostale studentske vođe, nešto malo marksističkih autora, Barryja Milesa, Marshalla McLuhana i ostalu ekipu koja je obilježila to razdoblje u bilo kojem području) i opet je nužno da se pozovemo na Ameriku kao na zemlju u kojoj je vrlo zorno oprimjeren pojam ljevice i njezinog položaja, te njezinih aspiracija. Uzgred, o temama onoga što je poznato pod nazivom "civil rights movement", preporučujem zainteresiranima veličanstvenu knjigu Taylora Brancha, "Parting the Waters" (samo prvi dio trilogije, koja nosi zajednički naslov "America in the King's Years"). 

Počevši sa 50-im godinama prošlog stoljeća, pa do kraja hipijevskog "ljeta ljubavi", jasno je da je "mišung" u koji su šezdesetosmaške težnje pretvorile izvorne impulse borbe za socijalnu pravdu i jednakost (koji se nekako, po inerciji, smatraju simbolima ljevice, što nije baš sasvim točno) naivna utopija koja u političkom i socijalnom smislu nema nikakvih konkretnih perspektiva, niti temelja. Ali isto tako, točno je i kako se u onome što je danas u svijetu poznato kao "ljevica" nalazi i velika količina kulturološkog i političkog nasljeđa koje datira upravo iz tog razdoblja. 

Hrvatska, kao zemlja socijalističkog (komunističkog) nasljeđa, zemlja je koja je u bitnome obilježena upravo komunističkim sustavom, u čijoj su sjeni stasale lijeve političke opcije, bilo uobličene u partijskim otpadnicima, bilo u onim mlađim političarima i intelektualcima koji su dolazili kasnije i stasali u sjeni pravovjernih komunista. Što se ovih prvih tiče, takozvanih "otpadnika" - oni su stvorili (ili blisko sudjelovali u njenom stvaranju) modernu i suvremenu Hrvatsku, predvođeni dakako predsjednikom Tuđmanom, gorespomenutim Budišom, Tomcem ili primjerice Gotovcem. S druge strane, nasljednici ortodoksnih komunista koji su preuzeli dominantna mjesta na ljevici, ostali su ponajprije produkt sustava i "pseudo-filozofije" koja ih je iznjedrila, a koju su silom prilika pokušali zaogrnuti u liberalizam zapadnjačkog tipa.

Čini se kako je upravo u toj neuspješno provedenoj transformaciji ključ svih problema koje Hrvatska danas doživljava u trenutku kada je njezina lijeva opcija postala nesposobna, sramotna, bahata i neuspješna u stvaranju određenog dinamizma koji bi trebao pokretati i doprinositi višestranačju i demokratskoj klimi. Ivo Josipović se javno ogradio od sadašnje politike SDP-a i čak i ako ne želimo tražiti dublje razloge za taj i takav potez, nužno je primjetiti kako je to tipičan primjer rascjepkanosti hrvatske ljevice koju upravo potresaju unutarnji potresi, koje su još dodatno potpalili Milanovićev politički egzistencijalizam sa kojim paradira kroz medije još od izbora, ili primjerice odvajanje Mirele Holy koje unatoč predvidivoj shemi po kojoj se dalje ima kretati, ipak svjedoči prosječnim biračima SDP-a kako njihova partija više nije baš toliko "monolitna". 

Hrvatska ljevica, kakva god bila, i kakvi god prijepori postojali o njoj kroz povijest, nesumnjivo je važan segment hrvatske samostalnosti i gotovo nužan faktor u stvaranju i opredmećivanju demokracije u Hrvatskoj. Međutim, teško da će ista moći pružiti ikakav doprinos hrvatskom društvu, dok se ne odrekne slijepog i odavno sahranjenog komunističkog nasljeđa koje dosljedno i tvrdoglavo povampiruje, u korist naprednih, slobodarskih težnji, iskrene socijalne politike i gospodarskih inicijativa koje će na temelju konstruktivne kritike doprinijeti stabilizaciji tržišnog gospodarstva i svakodnevnog života u Hrvatskoj. 

Ljevica koja se odriče svojeg biračkog tijela, koja produbljuje podjele unutar naroda, koja napada hrvatstvo kao vlastitu supstanciju umjesto da istupa kao nositelj hrvatske slobode i suverenosti, što bi bilo prirodno ako je "hrvatska", koja pokazuje znakove ozbiljne političke nepismenosti, manjka osjećaja za socijalnu pravdu, niti može, niti treba biti predvodnik nekakvih ozbiljnih političkih promjena kakve je entuzijastično najavljivala. Upravo tu, hrvatska bi ljevica mogla pokušati nešto naučiti od američke - kako se gradi demokracija i višestranačje u interesu vlastite države i njezinog naroda. I upravo dok to ne nauči, bilo na američkom, bilo na primjeru ostalih europskih razvijenijih zemalja, lijeva hrvatska opcija osuđena je ostati parodija same sebe i vrijednosti koje tobože propovijeda, te sramota i sebi i hrvatskom narodu.