|
 Riječka
književnica i novinarka Vedrana Rudan još je jednom uspjela sablazniti
čitateljsku javnost. U najnovijem romanu “Dabogda te majka rodila”,
pišući u prvom licu jednine, progovorila je o vlastitom životu i
obitelji, nudeći i svoje viđenje šire društvene zajednice u kojoj živi.
Otac seksualni zlostavljač, majka alkoholičarka – sasvim dovoljni
razlozi da se s golemom dozom nelagode upitate je li to doista životni
dnevnik autorice ili tek vješto uobličena priča u kojoj se ona
obračunava s nasilnim društvom u kojem živi.
-
Ja bih, kao i većina pisaca, mogla reći da opisujem ljude i ljudske
duše, a ne vlastiti život. S druge strane, ma što oni govorili, većina
pisaca opisuje sebe, a ne svoje susjede. Dakle, to jest i nije
autobiografska knjiga. U onom, uvjetno rečeno, žešćem dijelu gdje otac
siluje svoju kćer, to nije autobiografija, iako većina očeva na neki
način siluje svoje kćeri, ali istina je da je moja majka bila
alkoholičarka i da joj to nikada nisam oprostila. Iako je pila do moje
20. godine, a idućih 40 nije, ona je za mene uvijek ostala pijanica
koja me kinjila dok sam bila dijete i s kojom nisam ostvarila iskren
odnos. Ova je knjiga i obračun i oproštaj s njom, ali i svojevrsna
samopomoć da se riješim osjećaja krivice jer sam prema njoj bila
zločesta.
Jeste li se po objavljivanju knjige riješili nagomilanih frustracija i nemira zbog lošeg odnosa s majkom?
-
Ne, dogodilo se ono što se u pravilu događa čovjeku kada izgubi majku.
Nedostaje mi, htjela bih popričati s njom na jedan drugi, bolji način.
Kada idem na put uvijek brinem da uzmem mobitel i javim joj se, pa mi
muž mora objašnjavati da je ona mrtva, navečer okrećem njezin broj
telefona, za dana se sjetim mame sto puta… Iako smo za života bile na
velikoj distanci, majka mi danas jako nedostaje.
Sve su žene žrtve
Jeste li feministica?
- Ja stvarno ne znam što je to.
A jeste li muškomrzac, što se nekako da iščitati iz knjige?
-
Jesam, muškomrzac sam, ali feministice to nisu. One su samo žene koje
se bore za izlazak u medije. A muškomrzac sam zbog iskustava s, recimo,
mojim ocem i bivšim suprugom.
Tvrdite da su svi muškarci poput njih dvojice. Štoviše, da su svi očevi zlostavljači svojih kćeri.
-
Vrlo sam jasna: sve žene svijeta doživljavam kao žrtve, a sve muškarce
kao nasilnike. Ne tvrdim da sam nužno u pravo, ali eto, sada govorimo o
mom poimanju tih stvari. Ponavljam, sve su žene žrtve ma koliko i same
bile zle. Znam, znam, radikalno i crno-bijelo shvaćanje stvari…
Ne poznajete žene ili majke nasilnice?
-
Kako ne, poznajem ih, ali prema mojoj teoriji, žene siluju svoju djecu
jer su nekada i same bile silovane, a muškarci siluju jer je to suština
njihove prirode. Svi muškarci imaju taj silovateljski gen. Recimo,
silovanje u ratu je silovanje u ime slobode, države, našeg boljeg sutra…
Ali, vi danas živite s muškarcem. Zar da bi vas silovao?
-
Živim s mojim suprugom zato što je on iznimka koja potvrđuje pravilo.
Kao što su to moj sin, posinak i zet. Naime, okružena sam muškarcima
koji su ustvari idealne žene.
U knjizi se bavite
izmišljenim privatnim biznisom proizvodnje i prodaje drvenih anđela
čuvara. Jeste li vjernica u klasičnom smislu te riječi?
-
Ne, ja sam turbo-nevjernik, napaljeni nevjernik u toj mjeri da je ta
moja nevjera isto postala jedna vjera. To je vjera u nepostojanje boga.
Ja sam nenormalno ateistička osoba, taliban nevjernik. A ti moji anđeli
u knjizi nisu slučajni. Pogledajte trendove: najbolje se prodaju knjige
o anđelima, najprodavaniji su suveniri anđeli, slike na kojima je
nekakav anđeo… Anđeli su svuda oko nas jer su ljudi u svom jadu
prinuđeni vjerovati u nekoga ili nešto gore ili dolje koji sve to gleda
i koji će kad-tad iskočiti da te izvuče iz frke.
Koliko svojim javnim nastupima svjesno i namjerno skandalizirate javnost?
-
Apsolutno namjerno, u medije nikada ne idem nepripremljena i bez čvrste
namjere. Uvijek želim poslati poruku, a da biste bili sigurni da će
poruka stići onima kojima je namijenjena, morate je odaslati na
radikalan način. Nije me ni najmanje briga što će na koncu društvo reći
i kako će komentirati taj moj način i stil. U životu sam radila sto
poslova i nisam pretjerano brinula što mi se može dogoditi i hoću li na
kraju balade dobiti otkaz. Eto, ovih sam dana doživjela nešto
nevjerojatno: od ove sam države dobila penziju u iznosu od 1.650 kuna,
što ni u snu nisam očekivala. Novac mi je strahovito bitan i u životu
sam mnogo zaradila, ali me tih 1.650 kuna najviše usrećilo jer je to
novac dobiven od sistema koji toliko prezirem. Ja mrzim ovaj sistem! Ne
Hrvatsku i njezine građane, ali ovaj sistem, ovaj HDZ-ovski fašizam
duboko mrzim.
Novinari su robovi
Vladajućem
sustavu uvijek rado prilijepite neku sočnu uvredu. HDZ-ovu vladavinu
nazivate fašističkom, nekada ste za Hrvatsku govorili da je mala,
bijedna zemljica, a danas kažete da Hrvatska kao zemlja više ne postoji.
-
Pa nema je, definitivno je nema, ali to je samo nastavak onoga što sam
davno znala. Prije 20 godina, kada sam dobila otkaz na radiju, svi su
me na cesti pljuvali jer sam rekla da je Franjo Tuđman fašist i da
njegova vladavina vodi u zlo. Danas velika većina govori da je Tuđman
stvarno bio fašist, što mi nije nikakva utjeha, već samo potvrda moje
teze da narod ima neodoljivu potrebu biti prevaren jer se ne može
suočiti s istinom.
Gdje god bili i što god radili kratko
ste se zadržavali na jednom mjestu. Poslije Radio Rijeke radili ste u
“Nacionalu” i na Novoj TV, te na lokalnom Kanalu Ri. Nemirnog ste duha
ili imate problema s autoritetima, bolje reći s nakaradnim autoritetima?
-
Većina je autoriteta nakaradna i debilna. Dijelom i zbog mog odnosa
prema njima, sada sam, povodom izlaska nove knjige, u situaciji da ne
mogu dati intervju “Novom listu” jer sam prije dala intervju “Večernjem
listu”, ne mogu dobiti prostor u “Globusu” jer sam pisala u
“Nacionalu”, ne mogu biti na Novoj TV jer sam o Židovima rekla to što
jesam, ne smijem doći na HTV jer sam prije dvije godine tamo rekla da
je Ivo Sanader najveći lopov u Hrvata, na Kanal Ri također mi ne daju…
Nisam glupa i znam da svim tim ljudima koji vode medije mogu ugoditi,
ali to ne želim. Privatno ili poslovno, većinu ih poznajem i smatram da
nisu zaslužili moju milost. I uopće, masa novinara nije odigrala
naročito pozitivne role u ovom društvu. Neki su se u ratu pokazali kao
ratni zločinci, drugi su nepismeni, treći lažljivci, četvrti pijanci,
peti glupani… I svi su oni moćni. I neka budu moćni, ali sve dok budem
mogla živjeti bez njih, bit ću protiv njih. Novinari su tu da lažu i
zastupaju nečiji interes, barem većina njih, oni su ustvari loše
plaćeni robovi. Ima među novinarima i dobro plaćenih robova, ali su i
dalje samo robovi. Sada su sa svojim zločestoćama pretjerali jer
sustavno vrijeđaju ukus i pamet publike. Oni misle da sve nas
strahovito zanimaju silikonske sise.
Osobno me više od
serviranih silikonskih sisa vrijeđa činjenica da središnje informativne
emisije na javnoj televiziji uređuju osobe koje su tijekom rata
raspirivale mržnju i zločine, koje su polupismene, politički i ini
analfabeti.
- Ma ti su urednici na odjavnoj špici samo
formalno potpisani, a njihove emisije uređuje netko drugi, oni samo
spikiraju. Čujte, ja mislim da Dijana Čuljak Šelebaj nema svoje
mišljenje ni o čemu što je tema njezina Dnevnika.
Mislili
vi o javnosti ovo ili ono, čini se da bez nje ne možete. Poslije Radio
Rijeke imali ste vlastiti prilično unosan biznis s nekretninama, ali
očito niste mogli dugo biti na miru. Novine, radio, televizija, na
koncu književnost.
- Ne mogu bez javne riječi. Kada bih
se mogla promijeniti, to bi bilo prvo što bih izbacila iz sebe. Smiri
se, ženo, i uživaj, bez potrebe da te netko gleda ili sluša. No, to je
dio mene bez kojeg očito ne mogu.
Mnogi će reći da imate otrovni jezik.
- Ne mislim to. Ne smatram se čak ni bolno realnom, već jednostavno realnom. Samo pišem što mislim.
Isto važi i za vaše javne nastupe? Samo kažete što mislite?
-
Kažem, ali moj je javni nastup gluma. Dakle, valja razlučiti tko sam
kao ljudsko biće, a tko kao glumica, performerica. U Stankovićevoj
emisiji na HTV-u ja sam glumica koja želi poslati neku poruku.
Jasno
mi je da niste časna sestra u koju ste se odjenuli za tu priliku, ali
nije ni performans ni gluma jasno i javno reći da je Tuđman fašist, a
Sanader najveći lopov.
- Možda je to taj otrovni jezik,
ali baš me briga tko će što zbog toga reći. Kao što nije zdravo u žilu
uvaljivati heroin, a ljudi to rade je ih takvo što usrećuje, tako ni za
moje zdravlje nije dobro sve to govoriti. Recimo, otvoreno reći što
mislim o Ivi Josipoviću, što ću reći ako me pitate.
Predsjednik je lutka na koncu
Dakle, što mislite o Ivi Josipoviću?
-
On je prvi hrvatski predsjednik na kojemu se toliko jasno i očito vidi
da su svi predsjednici obične lutke koje nemaju niti smiju imati svoje
stavove i mišljenja. On je najobičnija lutka na koncu, ali ne znamo sa
sigurnošću čijem, iako pretpostavljam na američkom. Josipović je jedan
nasmiješeni, visokoobrazovani, tihi i fini gospodin koji suosjeća sa
slijepima, bolesnima, invalidnima, siromašnima…, potpuno nemoćan da im
pomogne. S druge strane, kao političar bez svoga ja, koje ne smije
imati, otići će se pokloniti gdje mu gazda kaže. To je u redu jer je to
takav posao, ali mene veseli što se prvi put to tako jasno vidi. I
Tuđman je bio igračka velikih sila, ali je u njemu ipak ostao onaj
tračak iskonskog divljaštva što ga je on tako rado ispoljavao i mi smo
znali s kim imamo posla. I Stjepan Mesić je bio igrač, ni danas ne
znamo čiji. Ne znamo ni tko mu je platio kampanju ni tko ga je točno
ustoličio. Kako bilo, na suštinskom je planu i on bio lutka, ali je bio
i divljak, vicmaher, veseljak i na neki način izvan potpune kontrole.
Josipović je, pak, potpuno kontroliran. I kao osoba i kao političar.
Predsjednik
je nedavno posjetio tvrtku Dina Petrokemija vlasnika Roberta Ježića i u
“Novom listu”, opet vlasnika Roberta Ježića, izjavio kako i u Hrvatskoj
postoje uspješne tvrtke. Očito ne zna da je “Novi list”, kojemu je
izdavač Ježićev Dioki, istoj toj Dini odlukom Nadzornog odbora, kojim
predsjeda Ježić, pozajmio 20 milijuna kuna, navodno za isplatu plaća
radnicima Dine. “Novom listu”, gdje se ljudi otpuštaju zbog neimaštine,
taj novac još nije vraćen. Tekst je pratila fotografija s koje nam se
smiješe Josipović i Ježić, koji je kao član HDZ-a sufinancirao
Josipovićevu odnosno SDP-ovu predsjedničku kampanju.
-
O tome vam govorim. Ježić je navodno bio izbacivač u nekom klubu, a
danas je navodno jedan od najbogatijih Hrvata i intimni Sanaderov
prijatelj. Ježić je netko tko je, opet navodno, Sanaderu poklonio
najskuplji sat. To je suština jer Josipović ne zna tko je Robert Ježić.
Njega je samo netko poslao u Omišalj i rekao mu: “Odi Ježiću i reci da
u Hrvatskoj ima uspješnih biznismena i kompanija.” Sve su to igre.
Koliko
je Hrvatska nazadovala od vremena kada ste je nazivali “malom, bijednom
zemljom” do danas kada kažete da više nije zemlja? I što vam to uopće
znači?
- Hrvatska više nije zemlja, nego samo prostor.
Mi ne postojimo. Članica smo NATO saveza i već ta činjenica znači da
smo gotovi. Zašto se predsjednik zemlje Hrvatske Ivo Josipović išao
pokloniti u Ahmiće? Zašto se na svijetu itko ikome ide pokloniti? Zato
što mu to kaže netko tko ima novac.
Zar je loše što se išao pokloniti žrtvama strašnog zločina?
-
To je glupost! Stvari treba nazvati pravim imenom. Toliko je cinično
poklati sve te muslimane, katolike, pravoslavce… i onda im se poslije
pet, 50 ili 500 dana ići pokloniti. A ti se promijenio nisi jer ćeš u
idućoj prilici opet klati.
Ali nije Josipović taj koji
je kreirao tadašnju politiku i stalo mu je iskazati dužno poštovanje
prema žrtvama i njihovim obiteljima.
- Može Josipoviću
biti žao i ovoga i onoga, ali shvatite da on više nije osoba, nego
projekt. Njegov odlazak nije čin pokajanja ili tuge, već obična
politika.
Slavko Linić nedavno je rekao da danas živimo
u kudikamo neslobodnijem društvu od onoga iz devedesetih godina.
Slažete li se s time?
- Najprije treba pripomenuti da
je Linić sam pripomogao tome. Inače, sigurno je gore nego prije 15 ili
deset godina. Meni je moj primjer dovoljan. Ne mislim kao oni i više se
nigdje ne smijem pojaviti, a nisam jedina. Ne postoji danas na svijetu
ni tračak slobode. Jedan strani autor, pišući o terorizmu, rekao je da
su pravi teroristi Soros i kompanija koji drže cijeli svijet u šakama,
koji preko noći razore cijelu jednu zemlju i ubiju nekoliko milijuna
ljudi, a ne nekakav Bin Laden koji vjerojatno ni ne postoji, nego se
povremeno pojavi na ekranu i poslije se pobije deset ili 50 ljudi u
nekom vlaku u Londonu. To nije pravi terorizam, već onaj kojim se bave
multinacionalne kompanije, međunarodne banke koje su nas već ubile, ali
mi to još ne znamo. To znači neslobodu. Na svakom koraku kamere,
satelit nas gleda, Veliki brat budno motri na nas. I zato se nadam da
će uskoro smak svijeta. Zbog toga me ove prirodne nesreće uzbuđuju jer
nam svima, pa i tim velikim teroristima, pokazuju koliko smo maleni i
nemoćni, krhki. Što bi se, na primjer, dogodilo s Andrijom Hebrangom da
je prije nekoliko dana, kada se zbog vulkanske prašine nije moglo
letjeti Evropom, morao operirati rak prostate u nekoj lošijoj fazi? On
ne bi mogao letjeti u Njemačku na operaciju i crknuo bi.
Kakvu
ulogu u tom teroru kapitala ima Crkva? U Hrvatskoj se gotovo sto posto
stanovništva deklarira kao kršćani. Analogno tome, vrhovni zakon ne bi
trebao biti Ustav već deset Božjih zapovijedi, a po njima bismo živjeli
u miru, ljubavi i slozi.
- Prije 20 godina živjeli smo
u državi gdje je 90 posto ljudi imalo članske iskaznice Komunističke
partije, pa nismo živjeli u zemlji napaljenih komunjara. Danas je isto.
Ma, ljudi se mijenjaju kako vjetar puše. Ne znam, pričamo o Katoličkoj
crkvi za srpski list. Ustvari, to je list Vlade RH pa možemo nastaviti.
Dakle, Katolička je crkva danas u frci zbog tih silovanja dečkića,
pedofilije. Netko tko ne vidi daleko reći će: “Aleluja, pravda napokon
pobjeđuje!” Međutim, ja mislim da svijetu ne smeta to što većina popova
guzi dečkiće, to rade već tisućama godina, već to što je Vatikan postao
prebogat i počeo je smetati sa svojim novcem. To je uistinu golem
novac, bez ikakve kontrole. Čujte, kada kupujete prezervativ na kiosku,
molim lijepo, dobijete račun, ali ako idete krstiti dijete, ženiti se,
umirati…, Crkvi morate masno platiti, a za to ne dobijete nikakav
račun. Kao što nitko nema pojma koliko mi kao država stvarno dajemo
novca Crkvi. Vatikan je, dakle, također zločinačka organizacija
utjelovljena u državi i velikoj moći. I sada je kao takav počeo smetati
drugim zločinačkim organizacijama. Riječ je o onome što sam napisala u
knjizi “Uho, grlo, nož”, da pet “Coca Cola” jebe cijeli svijet. Jedna
od tih “Cola” je i Katolička crkva koja je sada previše ojačala, pa su
ostale četiri “Coca Cole” odlučile svijetu malo pričati o silovanjima
dječaka. Kada se Crkva malo povuče i počne manje zarađivati, prestat će
priče o tucanju dječaka, iako će ih i dalje tucati.
|
