Hrvatska javnost napeto iščekuje kakav će biti rasplet političkih sukobljavanja u redovima vladajuće garniture i ne može biti nego nesretna što se u dosadašnjim događanjima ponovno davala prednost partikularnim interesima te je tako smišljeno izigravano opće dobro hrvatskoga društva i hrvatske države.
Dok hrvatska javnost napeto iščekuje kakav će biti rasplet nakon što je pokrenut postupak za opoziv prvoga potpredsjednika Vlade i nakon što su otvoreno zatražene ostavke, najprije obojice potpredsjednika Vlade, a potom i predsjednika Vlade, te je najavljen opoziv predsjednika Vlade, poželjno je cjelokupno to događanje u političkom vrhu izvršne vlasti makar površno analizirati sa stajališta općega dobra, odnosno što je u tom događanju u službi legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih interesa, a što im se protivi.
Poznato je da je sadašnja Vlada počivala na sporazumu Domoljubne koalicije i Mosta nezavisnih zastupnika, dakle nije to bila klasična koalicija, te je Vlada na baš takvom, krhkom temelju imala šansu ako bi političari iskreno slijedili logiku zdravoga razuma, težili reformama i stvarnom pokušaju omogućavanja svekolikoga boljitka u Hrvatskoj. Moglo se imati razumijevanja za sporost i stanovite trzavice u rješavanju i popunjavanju kadrovskih križaljki – može se čak možda reći da je Most u tom sučeljavanju uvelike bio odgovorniji, časniji i zauzetiji za ono što bi moglo donijeti boljitak – no za gotovo sustavno onemogućavanje stvarne stabilizacije nove garniture na vlasti ne može biti razumijevanja. Najjača stranka umjesto da je strpljivo dogovarala i usuglašavala rješenja s partnerima, i umjesto da je gradila okvir i stvarala politički prostor za nositelje izvršne vlasti koji su pretežno ipak bili pravi ljudi na pravim položajima, neprestano je manipulirajući medijima i javnošću vršila pritisak na partnere, stvarala uznemirenost i sijala nesigurnost među članove Vlade. Vrh stranke stavio se tako u službu destabiliziranja Vlade, premda ju je on oblikovao i ekipirao, pa je očito da je zapravo istjerivao neke druge ciljeve, a ne opće dobro hrvatskoga društva i hrvatske države. Jesu li to događanje prepoznali članovi te najjače političke stranke ili su po dobroj staroj maniri bivše partije bili sretni što im je stranka ponovno na vlasti i što su smatrali da je dovoljno da budu na liniji »vođe«, ostat će vjerojatno neodgovoreno pitanje, ali i gorak okus njihova zakazivanja i neodgovornosti. Isto tako, vjerojatno će ostati neodgovorena i pitanja, prvo: zašto članstvo te stranke nije htjelo, moglo ili smjelo iznjedriti predvodnike stvarno čiste prošlosti? i drugo još teže i dalekosežnije: je li gotovo nedemokratski izabrano vodstvo stranke zapravo imalo zadaću štetiti Hrvatskoj? Činjenica je da je Hrvatskoj učinjena golema šteta.
Kad je u javnosti zaživjela afera »Konzultantica«, kako su je krstili mediji, i kad je postalo više nego jasno da bez obzira na pravnu krivnju ili odgovornost neupitno postoji moralna i politička odgovornost, umjesto poteza koji bi bili u službi stvarnoga općega dobra, došli su potezi koji znače spašavanje interesa samo jednoga čovjeka pošto-poto, pod bilo koju visoku cijenu. U najjačoj političkoj stranci nije bilo sluha ni volje za prihvaćanje, razumijevanje i ostvarivanje zdravorazumskoga rezoniranja po kojemu ni politička stranka, ni Vlada, ni Hrvatska ne smiju biti talac interesa jedne osobe ni određenoga projekta. Logični, premda kompromisni apel predsjednika Vlade da odstupe oba potpredsjednika Vlade pa da Vlada s novim ljudima na tim položajima nastavi svoj, čini se, ipak dobro započeti posao na reformama, naišao je na potpuno suprotne reakcije. Jedan potpredsjednik javno je pristao u interesu Hrvatske odstupiti sa svog položaja, a drugi ne samo da nije na to pristao, nego je počeo raditi na smjeni predsjednika Vlade. Javno očitovanje obojice potpredsjednika, analizirano sa stajališta općega dobra, više je nego jasno očitovalo komu je do hrvatskoga dobra, a komu je do vlastitih interesa.Opet će vjerojatno ostati neodgovoreno pitanje: zašto najjača politička stranka, koja ima velike zasluge za stvaranje samostalne Hrvatske, postaje najednom nesposobna prepoznati što je stvarno u službi općega dobra, odnosno interesa Hrvatske, a što ruši i tu političku stranku i teško šteti Hrvatskoj?
Snažna međunarodna politička poruka hrvatskim političarima, upućena diplomatski kroz ponuđene visoke kamate prilikom pokušaja plasiranja hrvatskih euroobveznica u Londonu, više nego jasno govori što u međunarodnim odnosima znači destabiliziranje Vlade i što znači nedemokratsko i interesno ponašanje određenih političara. Istodobno svakom objektivnom promatraču jasno je da izvanredni parlamentarni izbori teško mogu biti u službi općega dobra Hrvatske, kojoj je potrebna unutrašnja stabilnost, stručno, umješno i marljivo upravljanje, a nema na vidiku političke snage koja bi to bolje od sadašnje garniture, ali bez onih koji rade za svoje interese, mogla zajamčiti. U tom kontekstu veoma je važna prvotna najava vodeće političke stranke u opoziciji da će, kako su prenijeli mediji, podržati opoziv sadašnjega predsjednika Vlade, odnosno rušenje sadašnje Vlade. Takvo političko stajalište nije samo znak legalne težnje opozicije da dođe na vlast, nego je i način da se što više našteti protivničkoj političkoj stranci, da se pruži ruka spasa pojedincu, kojega su neki protivnički političari javno nazvali »političkim mrtvacem«, da bi se i dalje nastavilo skriveno savezništvo koje je, ovih dana, posebno došlo do izražaja pri izboru novih sudaca Ustavnoga suda kad je bilo zanemareno opće dobro, a prednost dana sebičnim grupnim interesima.
I ponovno se nameće pitanje, koje će opet vjerojatno ostati bez odgovora: prepoznaju li slobodni političari i slobodni građani nevidljivu ruku koja skrivena iza scene čvrsto drži i ne pušta okovanu Hrvatsku, koja Hrvatskoj i dalje onemogućuje slobodu, demokraciju, pravnu državu, a time i boljitak?
