Iza zavjese
Lijepo svira, govori jezike i – ne shvaća Tadićeve podvale
Od šlepera otetog kulturnog blaga Tadić se ruga našoj muci i u dva posjeta vratio nam je po jednu – srpsku ikonu!
Dok se još nismo do kraja oporavili od skandala kad predsjednik
države Ivani Simić Bodrožić, koja je oca izgubila na Ovčari, objašnjava
da je i Paulin Dvor mjesto zločina, Hrvatski list upozorava nas da je
Tadić u Vukovaru darovao Josipoviću pretisak izdanja časopisa „Zenit“,
jednoga starog eklatantnog velikosrpskog pamfleta. Ili se Josipović
udvornički odnosi prema velikosrpskoj literaturi ili se nikad ozbiljnije
nije bavio velikosrpstvom ili je pak Ured predsjednika do te razine
politički nepismen pa do dana današnjeg nije shvatio Tadićevu podvalu!
Što god bilo, na jadne smo grane spali i naciji je već vjerojatno
neugodno gledati kako Tadić ponižava, vrijeđa, ismijava i faktički pravi
„bedaka“ od hrvatskog predsjednika. Od šlepera i šlepera otetoga
kulturnog blaga Tadić se ruga toj našoj muci i u dva posjeta Hrvatskoj
svaki nam je put vratio po jednu – srpsku ikonu! I nikad ništa više! Kad
je vidio do koje je razine superioran Josipoviću, počeo ga je
ponižavati pa je posljednji put na susret zakasnio, rekao je da je –
zaspao! Može li se bolje reći što mislite o svom sugovorniku kad nije
vrijedan ni da na vrijeme ustanete da na susret ne zakasnite? Što još
možemo očekivati: da ga lupka po glavi na sljedećem susretu?
Akademski slikar Antun Mateš, gledajući fotografije koje su mediji
objavili sa susreta Josipovića i Tadića u Vukovaru, uvećao ih je i
zamijetio da je Tadić darovao jednu knjigu Josipoviću i vidio da je
riječ o reprintu izdanja časopisa „Zenit“. Onda se potrudio i tri
mjeseca proveo u Sveučilišnoj knjižnici te istražio o čemu je riječ.
Časopis „Zenit“ pokrenuo je 1921. godine Ljubomir Micić, hrvatski Srbin,
koji ga je predstavio kao avangardnu međunarodnu reviju u vrijeme
zalaza brojnih umjetničkih pravaca.
No već u broju iz veljače 1922. na naslovnici se tiska manifest
zenitizma koji zaziva rušenje Europe tezama “Mi nećemo da smo Europejci.
Hoćemo balkanizaciju Evrope. Na klin obesiti Europu biće divlje
uživanje.“ Velikosrpsko ludilo najbolje opisuju riječi iz manifesta
poput „smrt je naša narodna igra... naši momci za zubima nose sviralu i
nož... u očima krv... kantu vadimo mozak i režemo pupak... mi smo
jeretici koji mrzimo vašeg Boga i s radošću beležimo da je jedini božji
namesnik na zemlji papa Benedikt XV ‘mirovni’ otegnuo papke. Jedna uš
manje...”
Zenitizam je ekstremno napadao Hrvatsku kao dio europske civilizacije
pa je autor poslije niza rasističkih poziva na uništenje hrvatske
kulture zbog revolta pobjegao u Srbiju i nastavio izdavati list četiri
godine dok na kraju nije zabranjen.
Micić 1940. godine tiska „Manifest srbijanstva“ u kojem je pak mržnja
prema hrvatstvu došla do faze ludila pa tako Zagreb proglašava
„sedištem pokatoličenog srpstva“ te poziva „očistimo sav korov od zemlje
srpske“. Titov ga režim više puta uhićuje zbog slične histerije, a
Micić umire 1971. godine. Tri godine poslije Titove smrti počinje
njegova rehabilitacija premda građanska Srbija na čelu s Bogdanom
Bogdanovićem ustaje protiv toga.
Poslije izložbe o avangardi 20. stoljeća, na kojoj se veliča njegov
„Zenit“, perverziji nema kraja pa izložba stiže 1983. i u Zagreb premda
čak i Dragoš Kalajić piše tada da bi ona u Zagrebu bila „potcjenjivanje
inteligencije Zagrepčana“. U Zagrebu, piše Mateš, Zvonko Maković i
Želimir Koščević ovacijama dočekuju izložbu. Donat i Tenžera žestoko je
kritiziraju.
To je povijest, a stvarnost je da je reprint časopisa koji se skrivao
iza umjetnosti, a zapravo je bila riječ o tipičnom fašističkom uratku
koji otvoreno zagovara velikosrpstvo, Boris Tadić uručio Josipoviću i da
je to prvorazredna blamaža o kojoj se mudro šuti. Lijepo je da
Josipović svira glasovir i govori nekoliko jezika tečno, ali Hrvatskoj
je potreban predsjednik koji savršeno poznaje okruženje, izvrsno vlada
povijesnim relacijama i koji, a to se ne može naučiti, ima primjeren
emocionalni odnos prema naciji i povijesti nacije koju predstavlja. Bilo
bi prilično da su mu takvi i suradnici u Uredu! Ne može se ništa ne
znati o zenitizmu i primiti šutke reprint lista koji otvoreno prezire
Hrvatsku! Ne može se šutjeti kao što upravo šuti Ured hrvatskog
predsjednika da službena Srbija svojata Gundulića i Držića! Ne mogu se
prešutjeti vapaji Hrvata iz Vojvodine koji ovih dana doslovno mole da se
netko za njih zauzme! Nije normalno da se Srbima u Hrvatskoj vraćaju
oteti stanovi, a da se Hrvatima protjeranim iz Vojvodine ne vraćaju
oteti stanovi!
Tko bi se trebao izboriti za pravdu ako ne predsjednik Hrvatske koji se hvali sjajnim odnosima s Tadićem?