Ovo što dobar dio vas piše je meni jako čudno. Ok, jasno mi je da niste svi studirali pa neki pišu gluposti, ali dobar dio ovih što jesu su, ruku na srce, čak i najbolji argument samima sebi u raspravi zašto treba ograničiti financiranje visokog obrazovanja.
Ako ste studirali i nije vam jasno da problem nije kvantiteta nego kvaliteta onda vam džabe to vaše studiranje. Pošto sam i sam nakon studiranja upisao viši stupanj, kako bih stekao bolje kvalifikacije i vještine koje će mi pomoći na tržištu rada jer ih nisam imao gdje naučiti na faxu (a tako je koncipirana ogromna većina fakulteta) mogu osobno potvrditi da su kurikuli naših fakulteta previše znanstveno, a premalo tržišno orijentirani. I prije nego neko uleti sa idejom da fax sprema za znanost - da, to je istina. Ali doktorski studiji, a ne diplomski ili specijalistički. Ukoliko se to radi na nižim razinama, koncept obrazovanja je promašen, tj. zastario.
Kod nas puno ljudi upisuje fakulteta, to je istina, ali ih i 40ak posto ne završi. Problem jest dugo studiranje, ali uzroci su socio-povijesni a ne socio-popularni, i minimalno 40 posto svih apsolvenata plaća zadnju godinu svoga specijalističkog studija. Za stručne studije su postoci duplo veći. Neki će reći da je postotak ljudi koji završava studije i dalje previsok jer se kreće oko trećine generacije, ali u zapadnoj civilizaciji je taj postotak oko 50 posto ili pola generacije. Problem je i veliki broj studenata na profesora, koji u Zagrebu iznosi 1:20 (što je duplo gore od onoga čemu se znanstveno teži), dok je u društvenim znanostima 1:59 (doduše na razini čitave države). Konkretne usporedbe radi, kada sam ja upisivao svoj fakultet, nas brucoša je bilo 250. Kada sam upisivao diplomski ostalo nas je manje od 100, a diplomiralo nas je 80ak.
Neki su rekli da se previše izdvaja, pa evo i konkretne brojke. Ne volimo se uspoređivati sa državama bivše Jugoslavije ali od raspada iste smo manje ulagali u znanost i od Slovenije i Srbije (razumljivo), ali i od Crne Gore. Doduše uvijek nam ostaju BiH i Makedonija da se s njima uspoređujemo. Država je po studentu godišnje trošila oko 14 000 kn. Nije malo, slažem se. Zapadna civilizacija je u istom razdoblju trošila oko 16 000. Ali ne kuna, nego dolara. Na početku postojanja RH studije je plaćalo oko 12 posto studenata. 2006. je već taj postotak skočio na oko 57 posto, da bi se ustalio, makar do krize, na oko 54 posto. Velika je razlika između polja pa tako 15ak posto prirodoslovaca plaća školarinu i oko 70ak posto društvenjaka. Odakle razlika? Sigurno ne u težini gradiva. Naivci bi rekli u pristupu studiranju. Ali psihološko-edukacijske studije pokazuju da je razlika u strukturi materije i kurikulu. Dok je ona na prirodoslovnim fakultetima neusporedivo linearnija, a kukikul zamišljen tako da jedno vuče drugo i da se "leveli otključavaju jedan za drugim", u društveno-humanističkim ona puno više nalikuje kružnicama unutar određenog polja koje moraš povezivati a tu, prema istraživanjima učenici gube motiv jer nisu naučeni – kako učiti. Iako mi ovo osobno ne pije vodu u potpunosti neću previše pobijati doktorske analize iz polja znanosti o kojima nemam pojma. Tj. ajde, znam osnove.
Spominjete i zdravstveno. Preko 90 posto studenata je osigurano preko roditelja te se njima izdvaja iz doprinosa a ne građanima. Tek onima kojima roditelji nisu zaposleni ili ih nemaju, osiguranje plaća MZOŠ (sve to unutar tih 0.8 posto BDP-a a cilj je 3 posto). Za studentski dom, država u prosjeku izdvaja nešto više od 1000 kn godišnje po krevetu. A u domu je manje od 10 posto studenata. Pravo na subvenciju podstanarstva koristi manje od 5 posto studenata koji žive po stanovima. To je veliki problem države jer je razlog tome što ih je većina neprijavljena, tj. unajmljuju stan na crno. Subvencioniraju se i pokazi i hrana, i taj udio jest visok, no u globalu i dalje izdvajamo tek nešto više od 50 posto onoga što to izdvajaju države zapadne civilizacije. Nekome previše, nekome premalo. Ali i dalje puno manji problem nego nekvaliteta obrazovanja.
Jasno mi je da db napada sa liberalne pozicije minimalne države i uopće ne želim ići u raspravu kakav model nam treba jer će svako gurati svoje, ali bi ipak trebalo malo pogledati podatke prije napadanja marginalne skupine "pijavica" koja na kraju dobije potporu države, ali nekvalitetnu potporu i kasnije se sama mora svojim sredstvima probijati na tržištu. Tj. kompenzirati nedostatke programa države koja ju podupire.
Una coppa di buon vin fa coraggio fa morbin.