Kako se bliže parlamentarni izbori, na hrvatskoj desnici sve je uzavrelije. Dugo je vremena njezin neprikosnoveni lider bio Đapićev HSP, zapravo produljena ruka HDZ-a, ali je danas spao na samo jednog zastupnika, trenutačnog formalnog predsjednika Srba. Đapić se uz pomoć Mate Granića pokušao oprati od imidža crnokošuljaštva, ali ni to mu nije pomoglo. I kako se kasnije vidjelo, pranje je bilo samo dnevnopolitička potreba, a ne zaokret u stranačkoj politici. Bilo je na desnici i mnoštvo drugih strančica koje su u pravilu oslonjene na svog predsjednika, i samo u tu svrhu najčešće i opstoje. Jer je neprijeporno kako je osobna taština jedan od glavnih kamena spoticanja što do danas nije došlo do okrupnjivanja desnice. Štoviše, umjesto toga, ona se pred našim očima i dalje sve više mrvi. Đapiću konce mrsi njegova dojučerašnja zastupnica Ruža Tomašić sa svojom pravaškom strankom. Pokušala ju je osnažiti sa Zvonkom Bušićem, ali su se brzo razišli, pa sad Bušić gradi svoju stranku – Hrvatski plamen. Pridružio mu se i Josip Jurčević koji je počeo graditi Hrast, ali se i on s njima razišao. Pa se u podjelu kolača na desnici uključio i Ivan Vekić sa svojom Hrvatskom stražom. Tu su i Milasovi čisti pravaši koji često organiziraju prosvjede... I još mnogi drugi, i svi oni traže svoje uhljebljenje u politici. Ili barem da zadovolje svoje taštine.

I svi će oni redom izgubiti. Teško da će itko od njih dobiti mjesto u Saboru. A ako dobije, to će biti vrhunac, iznenađenje. I ne treba u tome tražiti teorije zavjere, optuživati HDZ i SDP, medije, strance, tražiti negdje drugdje krivce... Dakako da ima kuhinja koje rade protiv jačanja desne opcije. Ali glavni je problem u njoj samoj. Jer je hrvatska desnica posve ubijena, neorganizirana, rastrojena, izvan vremena i prostora, bez pravog programa, podijeljena između svojih taštinama opterećenih lidera... Na stranu što je HDZ, posebice pod Sanaderovom palicom, ubio sve što je desnije od HDZ-a. Đapić je za to godinama služio. Ali desnica nema odgovor na današnje izazove pred kojima se nalazi hrvatsko društvo. Sve se svodi na domoljubne parole, a nigdje konkretnih programa, posebice gospodarskih. U tome je Ivo Josipović u pravu. Danas se domoljublje mora ogledati u tome kako gospodarski osnažiti državu koju imamo, kako povećati gospodarski razvoj. A nadmetati se, primjerice, je li hrvatskiji grb onaj s prvim bijelim ili s prvim crvenim poljem izvan je svake pameti.

I ne samo to. U strahu od Ruže Tomašić, Đapić u HSP-u ponovno aktivira Antu Prkačina koji na HTV-u priča kako Hrvati nisu imali bolju vojsku od Crne legije te da ona nije činila zločine. Prvo, Prkačin je time uvrijedio sve hrvatske branitelje, jer tko je onda Hrvatsku obranio i oslobodio, ako ne pobjedničke hrvatske postrojbe? I drugo, notorna je neistina da Crna legija nije činila zločine. Istina, proleterske brigade činile su i veće zločine, ali dosta nam je bilo laži koje bi trebale postati istine. Ili, stalno se ponavlja politička prijetnja da “tko ne priznaje trojicu obnovitelja Države Hrvatske u novijoj povijesti – Antu Starčevića, Antu Pavelića i Franju Tuđmana“, da taj “nije potpuni politički Hrvat“. Taj koji to zbori, i svi oni koji to podržavaju, hrvatskom narodu i državi ne žele ništa dobroga! Antu Pavelića držati na životu kao obnovitelja neke hrvatske državnosti može zaista samo politički slijepac. Zanimljiva je to Pavelićeva uloga u stjecanju hrvatske državnosti kad se za vlast odrekao ostataka Dalmacije u korist Italije, kad je započeo pogrom ne samo Srba, Židova i Roma, nego i Hrvata koji se s njime nisu slagali. I na kraju izdao vlastiti narod, prepustio ga na milost i nemilost, a on pobjegao. Nema kruha za desnicu dok se ne makne s 1941. godine. Takve bolje i da nema!