Bez pardona
Kad će Pupovac u Knin?
Priznao je da je bilo nepotrebnih žrtava u Srbu, i opet inzistira na proslavi. Zašto onda ne dođe i na proslavu Oluje
Milorad Pupovac gotovo da nije zaplakao, gotovo da nije vrisnuo
pred TV kamerama. I inače poznat po grimasi koja je blizu one iz grčke
tragedije, a njezina je poruka kako je na njemu teško breme političke i
ine odgovornosti, ovaj put samo što nije puknuo. Vidjelo se dobro na TV
ekranima kako čovjek izgleda kad je izvan sebe, kad mu se svi planovi
pomrse, kad mu sve propadne u vodu. Ali niti je Pupovcu i društvu iz
SDSS-a ugrožena egzistencija, jer bez posla nisu ostali, niti su
izbačeni iz politike, a bome Srbima nisu ni narušena manjinska prava,
kako ovi iz SDSS-a složno trube. Naravno, sve je to posljedica očekivane
i jednoglasne odluke Ustavnog suda koja je dokinula nakaradnu mogućnost
da se SDSS-u pošto-poto u Saboru osiguraju tri zastupnička mandata, a i
da Pupovčev SNV bude ekskluzivni zastupnik srpske nacionalne manjine u
Hrvatskoj. Štoviše, reakcije na tu odluku pokazale su i te kakvu
pluralnost u srpskom nacionalnom korpusu u Hrvatskoj koju godinama
zatomljuju upravo Pupovac i SDSS.
Isprazna je galama i najobičnije pretjerivanje kad Pupovac,
Stanimirović, Radin i drugi galame kako su srozana prava nacionalnih
manjina. Ta su prava u Hrvatskoj uređena i u praksi se provode mnogo
više nego u nekim starim članicama EU, da o novima ne govorimo. I neka
je tako, manjine treba štititi. One su bogatstvo Hrvatske. Ali kad već
Pupovac galami, pa i prijeti međunarodnim institucijama, onda bi bilo
dobro kad bi se povukao reciprocitet sa Srbijom, što bi bilo posve
logično. U tom bi slučaju Pupovcu bilo bolje kad bi svojeg prijatelja
Borisa Tadića upozorio na to kako bi i Hrvatima u Srbiji trebalo
priznati ista takva prava kao i Srbima u Hrvatskoj. A ne da srbijanska
država vodi službenu politiku stalne asimilacije preostalih Hrvata. Tada
bi Pupovac bio puno vjerodostojniji. Ovako on i SDSS rade samo za svoje
uskogrudne interese, a protiv općih interesa Srba u Hrvatskoj. I takvom
politikom izazivaju samo daljnje podjele i animozitet među Hrvatima.
A da ne govorimo o Pupovčevim tumačenjima povijesnih događaja pod
plaštem antifašizma, koja su na tragu jugoslavenske historiografije,
čijih poklonika i danas ima među pojedinim povjesničarima sklonima
politikantstvu. Te Pupovčeve težnje ponajbolje se vide svake godine na
proslavi u Srbu. I tu pada njegova vjerodostojnost. Ove je godine kazao
kako su ondje žrtve pale koje „nisu trebale pasti i koje žalimo kao i
sve one koje su pale krajem Drugog svjetskog rata”. Lijepo rečeno, iako
nedovoljno. Ali kad je već ipak priznao da je nepotrebnih žrtava bilo, i
unatoč tome inzistira na antifašističkoj proslavi, zašto se ne pojavi u
Kninu na proslavi Oluje? Jer i tu je bilo žrtava, ali bezumnih
pojedinaca, nitko to ne zataškava i ne prešućuje. No Oluja je donijela
mir, ne samo Hrvatskoj nego i u BiH, u Hrvatskoj okončala okupaciju, a
hrvatska država Stanimiroviću i društvu oprostila sudjelovanje u
oružanoj pobuni protiv države koju nisu željeli. I zato Oluju treba
slaviti, ne da se održava ratobornost, da se zvecka oružjem, nego upravo
zbog mirotvornosti koju je donijela. Ili bi možda rado to zabranili,
kako se čuje iz Beograda?
I uza sve to Pupovac se još drzne pitati zašto se nije diralo broj
zastupnika dijaspore u Saboru. Pa, gospodine Pupovac, dijaspora je
desetljećima živjela za hrvatsku državu, ljudi su za tu ideju i ginuli,
ubijani su. A kad je počela agresija nesebično su pomagali novcem kako
bi se Hrvatska naoružala i obranila, slali su opremu, lijekove, što god
su našli da bi domovini trebalo, a mnogi su došli kako bi i osobno uzeli
pušku u ruke i obranili Hrvatsku od srpske agresije. Dijaspora je
najmanje od svega zaslužila tri zastupnika u Saboru, bez obzira iz koje
stranke došli, a ne da je se omalovažava kao što to vi radite. Dosta je
bilo agresije, ovaj put političke.