U malo je čemu bivši jugoslavenski diktatorski režim uživao kao u ogovaranju drugih diktatura. Rugati se sjenici da ima veliku glavu, bila je u Titovo doba omiljena medijska disciplina. Kad bi kakva sportska ekipa ili privredna delegacija putovala u Hoxhinu Albaniju, Maovu Kinu ili Kim Il-sungovu Koreju, obvezno bi joj se prikrpilo neko pouzdano novinarsko pero sa zadatkom da po povratku s puta što slikovitije opiše čemernu zemlju koja nije imala sreću da krene “Titovim putem”.

Kako se naši reporteri u pravilu nikamo nisu smjeli maknuti bez pratnje lokalne tajne policije, malo su što mogli saznati, pa su uglavnom pisali o tričarijama što su ih vidjeli kroz prozor hotelske sobe ili službenog automobila: koliko je i kakvih prometala na cesti, kako su ljudi odjeveni, izgledaju li vedro ili utučeno i s koliko su žarulja navečer osvijetljeni trgovi i ulice komunističkih metropola. Glasovita je postala konjska zaprega usred Tirane jer bez nje nije izlazila ni jedna reportaža o teškom životu albanske radničke klase i poštene inteligencije (nepoštena se ni u Albaniji ni u Jugoslaviji nije računala u ljude, a i bila je po zatvorima).

Na tu naviku bivše Jugoslavije: da s visoka gleda na svoje siromašne i zaostale rođake, podsjetile su me novinske reportaže o Sjevernoj Koreji što sam ih ovih dana čitao. Reportaže su solidno napisane i nisu nezanimljive, no zaprepašćujuće je da se u njima nigdje, ni jednom riječju, ne spominje činjenica da je ovdje, u Hrvatskoj, u kojoj njihov autor živi 65 godina, 45 godina vladao režim u svemu nalik na bivši i današnji sjevernokorejski. Reporteri se drže kao da je u Pyongyang doputovao iz Londona ili Washingtona, a ne iz države koja je 45 godina živjela u komunističkoj diktaturi. Kad se u Hrvatskoj na bilo koji način progovori o fašizmu, ne postoji ni najmanja mogućnost da se ne spomene NDH, koja je trajala četiri godine. Kako je onda moguće da se na plahtama teksta o mučnoj zbilji komunističke Koreje, koje se objavljuju u Hrvatskoj, nigdje ne povuče bilo kakva paralela s komunističkom Jugoslavijom, koja je trajala 45 godina?

Moguće je stoga što se na bivšu Jugoslaviju i danas gleda kao na državu koja je bila komunistička, ali ipak bitno drukčija od većine komunističkih država. Gleda se baš onako kako su na nju gledali spomenuti reporteri kad bi se u svojim reportažama, puni ponosa na Brozovu jugoslavensku dembeliju, zgražali nad činjenicom što se Albanci voze zapregama, Kinezi biciklima, a Korejci idu cipelcugom.

Da, Jugoslavija se u ponečemu razlikovala od srodnih diktatura, no u bitnome nije bila ništa bolja od njih, samo perfidnija. Imala je diktatora, kult ličnosti, vojsku kao povlaštenu kastu, zabranu slobodnog političkog okupljanja, granice otvorene za one koji su odlazili trbuhom za kruhom, a zatvorene i za najmanji papirić istrgnut iz emigrantskih novina... i laž kao vrhunski princip svih odnosa u društvu. Kim Il-sung je drugu Titi mogao biti samo šegrt. 

Kad nemate jasan program za dobivanje novih izbora, kad bi jedini program trebao biti gospodarski, ali konkretan, kojega nema, onda se ploča okrene na populizam i plašenje. Pa će tako HDZ s Jadrankom Kosor na čelu plašiti crvenom opasnošću, hvaliti se kako su potpisom za EU spriječili neku novu Jugoslaviju, plašit će masovnim otpuštanjima, sve samo kako bi se uz HDZ zbilo što desnije biračko tijelo koje se i dalje najčešće može dobiti upiranjem na bauk komunizma i Jugoslavije. Za predizborne potrebe izvlači se Franjo Tuđman, kojega će zaboraviti odmah nakon izbora, jahat će na rješavanju komunističkih zločina koji se ne rješavaju i tako unedogled. Retorikom kojom nas zasipa HDZ dobrim se dijelom vraćamo u 1999., kada smo slušali slične istupe hadezeovaca. I na tome nisu dobili izbore. Previše je stranka bila trula da bi nešto napravila. Trebalo joj je čišćenje.

Mislili su mnogi i vjerovali da je Sanader taj koji će je očistiti. Divili su mu se i takvi kao što je Jergović, a on ne samo da je stranku još više uprljao nego je i cijelu državu doveo na rub. Iako ne sam, imao je dovoljno pobočnika koji su još i danas u stranačkom sedlu. Kako sad stvari stoje, možda HDZ-u i treba gubitak izbora kako bi se možda pročistio. Osim ako Šeks prije ne počisti Kosorovu.

Tko god zapravo dobio izbore, HDZ ili SDP, imat će isti problem – morat će se suočiti s dubokom krizom u kojoj se nalazimo. Trebat će provesti bolne rezove, koliko god se sad Zoran Milanović i „kukuriku“ društvo zaklinju da te rezove ne trebamo. A svi dobro znaju da bez snažnijih rezova na svim poljima samo možemo još dublje tonuti. Ali dakako da nije popularno to reći pred izbore, uplašit će se birači i pobjeći. Pa kad ne možeš reći istinu, onda muljaš, obećavaš brda i doline, kao što su to činili „kukuriku“ mudraci u Splitu.

Tako Milanovićev gospodarski strateg Branko Grčić lijepo obećava da će socijalna davanja, mirovine i plaće ostati iste. Štoviše, da će iduće godine mirovine čak porasti! Odlično, dobra vijest, samo otkud će uzeti taj novac, tko će to financirati? Novim zaduženjima? Pa nema više jeftinog novca ni prostora za novo zaduživanje.

Niti ima dovoljno zaposlenih da mogu podnijeti teret većih mirovina. Ili će možda ukinuti povlaštene, kako obećavaju, pa će taj novac preusmjeriti na sve mirovine? Možda svakom penziću pet kuna mjesečno više, tek toliko da se može reći kako su mirovine porasle? Tu su i papazjanije o reindustrijalizaciji Hrvatske, kao da se to može riješiti jednim potezom pera i u jednom mandatu, pa tako i rješavanje nelikvidnosti koja je omča oko vrata posebice privatnicima.

Ali to nije ništa prema megaobećanjima Radimira Čačića. Tako kaže on da je sve što je u hrvatskom turizmu napravljeno „napravljeno za vrijeme Jugoslavije... u razdoblju od 1970. do 1980. godine, a hrvatska je država u turizmu trenutačno isključivo prepreka”. I zato on ima plan s „kukuriku“ momcima da će odmah nakon pobjede, u prvoj godini mandata, graditi deset megamarina te da će za svaki projekt veći od 20 milijuna eura buduća vlada preuzeti odgovornost! To megaobećanje na tragu je onog od prije desetak godina, kada je jahao na otvaranju 200.000 novih radnih mjesta i cerio nam se s plakata zajedno s Račanom i Vesnom Pusić.

Ali Čačićev megaego i ne zna drukčije nego megaobećavati, odnosno sve nas zavaravati, muljati, sve samo za vlast i vladinu fotelju koju sanja već osam godina. A bilo bi Čačiću bolje da preuzme odgovornost za svoja megaobećanja, baš kao što bi kao političar u demokratskom društvu trebao preuzeti i odgovornost za svoje prometne megaprekršaje. Jer od njegovih deset megamarina gotovo nikome u Hrvatskoj neće biti bolje, osim njemu i još nekolicini. A koje su posljedice njegovih prometnih megaprekršaja, to već svi znamo.

Nedavno je svoj predizborni program objavila Kukuriku koalicija, a ovoga tjedna i HDZ, odnosno Jadranka Kosor. Svi koji su o tim programima govorili u javnosti uglavnom se slažu da su nerealni, preoptimistični, načelni, općeniti, neostvarivi.

Premda je ta riječ u narodu jako česta i živa, nitko se nije ohrabrio reći da Zoran Milanović i Jadranka Kosor - lažu. Zašto? Iz dva razloga. Prvo, navikli smo na to da političari obmanjuju. I drugo, kad je riječ o vlasti ili mogućoj vlasti, bojimo se biti izravni, ne okolišati i reći što mislimo. Bojimo se baš kao pripadnici plemena svojih poglavica, pa se knjige o totemima, tabuima i fetišima mogu preporučiti i za shvaćanje hrvatske politike i odnosa građana prema političarima.

Niz socijalnih psihologa u posljednjih je sto i više godina stvorio cijelu školu mišljenja koja se temelji na tezi da narod voli biti obmanut, koja zapravo i nije novost i na mnoštvo je načina u povijesti varirana. Razmišljajući o toj jednostavnoj istini možemo zaključiti da je tome tako zato što obmanuti vole biti i pojedinci. Tko ne voli da mu se govori da je ljepši ili pametniji nego što jest!? Sva naša udvaranja, odnosi među prijateljima, zatim na radnim mjestima, pogotovu odnosi prema nadređenima - nakićeni su preuveličavanjima, idealiziranjima i lažima.

Stoga na izborima neće odlučivati razum i činjenice, nego dojmovi, emocije, iracionalnost. Sudeći bilo po dojmovima bilo po dosadašnjim učincima i dosadašnjim karijerama, Kukuriku koalicija doista nema koga pokazati. Zar Milanovića – kod kojega se može napipati led, hladnoća, arogancija? Zar Čačića - koji na skupove u kampanji dolazi iz sudnice, a kad skupove napušta, opet nekoga autom razlupa? Zar Jakovčića koji je zbog šape koju drži nad istarskim institucijama kako njegovo bogaćenje ne bi bilo pod sumnjom zacijelo najomraženiji političar u istarskim medijima i koji na sastanke dolazi u kratkim hlačama?

U HDZ-u pak postoji samo jedna osoba koja stvarnost zna gurnuti ustranu a na njezino mjesto postaviti sebe te svojom pristalošću, neposrednošću, vedrinom i prisnošću sa svima s kojima se susreće pridobiti određenu naklonost. Ako ćemo pravo, samo Jadranka Kosor u ovom trenutku pokazuje kakve-takve osobine dobroga vođe, ali vođe kojemu vlastita stranka mnogo više smeta nego koristi. Pa ako su programi HDZ-a i Kukuriku koalicije isti po obećanjima brda i dolina i po izostanku načina na koji bi poboljšali (gospodarsko) stanje u Hrvatskoj, isti su i po nedostatku osobnosti, barem jedne osobnosti koja bi u birače ulijevala pouzdanje.

A takvih osobnosti hrvatska je politika otkad smo samostalna država imala podosta. Na prvom je mjestu dr. Franjo Tuđman, ali su u određenim razdobljima državničke sposobnosti pokazivali i Gojko Šušak, Nikica Valentić, Ivica Račan, a na svoj način i Vlado Gotovac... Tom bi društvu pripadao i Dražen Budiša, ali je sve krivo izračunao pa je propao. Takvih osobnosti danas u Hrvatskoj nema. Pa birali mi emotivno ili racionalno, to nas treba brinuti. Baš nitko ni u vlasti ni u opoziciji nema danas hrabrosti vratiti Hrvatskoj financijsku suverenost i strane banke prisiliti da posluju u korist hrvatskoga gospodarstva i građana. Nitko nema hrabrosti obuzdati uvoz koji uništava hrvatsku proizvodnju. Nitko nema hrabrosti zastrašujuće državne dugove početi smanjivati smanjivanjem potrošnje i otpuštanjem viška zaposlenih u državnim službama.

Nitko nema hrabrosti pokazati zube Srbiji, njezinim optužnicama, njezinu uskraćivanju informacija o nestalima te uskraćivanju otetoga kulturnoga blaga a i teritorija koji još drži pod okupacijom. Nitko se nema hrabrosti (zamislite, osim Vesne Pusić) zauzeti za hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini.Bez takvih osoba, ili osobe, tko god pobijedio na izborima, sve će biti po starom, nejaka industrija, nezaposlenost i sve veće zaduživanje zastirat će se europskom mitologijom. Hrvatskoj možda neće biti kao Grčkoj, ali jednako bi strašno moglo biti ono što joj se dogodi kao Hrvatskoj.