Ako je suditi po najavama, nakon novog mitskog 3. siječnja dolazi posve nova era. Ništa do sada nije valjalo pa su vjerojatno i kazaljke na satu krivo pokazivale, možda i kalendar promijenimo jer po svemu sudeći mi ni dane ni mjesece nismo dobro brojili. No, molim, bila je to volja naroda i njoj se treba pokloniti. No, kad se već najavljuju povijesne promjene baš u svim segmentima društva, bit će zanimljivo vidjeti kako će se Zoran Milanović držati prema arogantnoj beogradskoj politici prema Hrvatskoj. O tome ne znamo ništa jer nam ništa u kampanji nije ni rečeno o toj osjetljivoj temi!

Tobože, tu je sve u redu. Sanaderu je sve bila trgovina pa je bio spreman napraviti sve moguće presedane samo da bi se dočepao vlasti. U tome je otišao tako daleko da je pucao u glavu HDZ-u: nakon ulaska Stanimirovića u Vladu, HDZ je zapravo prestao biti HDZ. Jer ako je Sanader koncesije morao davati zbog ulaska u Uniju, sve one darežljive ustupke hrvatskim Srbima i Pupovčevu SDSS-u dao je samo zbog patološke želje za vlašću! Nije on koalirao s hrvatskim Srbima, kako se kolokvijalno zna reći, nego sa Stanimirovićem, a to je bilo i ostalo neoprostivo. Jer da je koalirao s onih šest posto vukovarskih Srba što su zajedno ratovali sa Blagom Zadrom i Jastrebom, tome bi i danas trebalo pljeskati. Ali, sa Stanimirovićem, to već zvuči kao kletva! To prije što je u tom braku bio spreman dati sve što je Pupovcu palo na pamet. Od spomenika četničkoj pobuni, do ustavnog ozakonjenja SDSS-ova tri glasa. Zato će u novoj eri, u kojoj se sve mijenja, biti osobito zanimljivo vidjeti kako će se Milanović držati prema tim relacijama.

Milanović je već dao do znanja da Pupovčevu političku razmaženost neće tolerirati koliko god ona bila servisirana snagom stranih veleposlanstava, no nije jasno kako je moguće da baš nitko iz vlasti nije reagirao na nedavne najave predstavnika tzv. skupštine republike srpske krajine da će “kad-tad obnoviti krajinu”. Može se reći da se radi o dementnim starcima bez realne snage, ali odnos prema njima ostaje sastavni dio svakog srbijanskog stranačkog programa. Ima li u službenom Zagrebu nekoga tko se usudi pitati Tadića što znači gostoprimstvo koje njegova Srbija daje ovakvim skupovima?

Naime, u Zemunu je nedavno famozna skupštine tzv. republike srpske krajine u progonstvu održala svečanu sjednicu u povodu 20 godina formiranja te izmišljene države, a skup je održan u prostorijama Srpske radikalne stranke. U kakvom tonu je skup održan najbolje svjedoče riječi predsjednika skupštine Rajka Ležajića koji je ponosno klicao da “nema sile sposobne da nas natjera da se odreknemo naše krajine”. Uz niz gluposti poput one da smo mi njima dužni 50 milijardi dolara ključna poruka je bila sljedeća: uložit ćemo napore da 21. godišnjicu obilježimo u slobodnoj RSK i njenom glavnom gradu Kninu!

Može se rukom odmahnuti na takve izjave, no mi smo u našoj povijesti prečesto odmahivali rukom na takve najave da bismo nakon nedavne krvave povijest bili tako komotni. Jer, ako postoji skupština sa 80 članova koji i danas obilježavaju dan proglašenja krajine, onda postoje ljudi i novac spremni da raznim akcijama krenu na posao. Ljetuje li netko od tih članova skupštine u Hrvatskoj? Jesmo li i njima obnovili kuće? Vratili stanove? Je li to društvo koje svako ljeto donosi incidente u okolicu Kninu kad redovito strada neki spomenik? Ništa o tome ne znamo jer je Sanaderova vlast bila nezainteresirana za te relacije.

Što će tu napraviti Milanović? Hoće li dopustiti da se od Vukovara i te regije radi novo središte zajednice srpskih općina što će postupno dovesti do nove krajine, ovaj put bez rata, ali ovaj put na samoj granici sa Srbijom? Razumije li Milanović da se država ozbiljno ne može voditi žmireći na ove relacije? Jesu li Vukovarci promjenom vlasti bliže ili dalje svojim vukovarskim adama koje im Tadićeva Srbija uporno ne vraća? Smeta li mu što je slovenska vojska i dandanas na našoj Svetoj Geri odakle ga zacijelo mogu prisluškivati kad požele tko zna za čiji račun?

Prepoznaje li opasnost i za Hrvatsku u militantnim vehabijama u BiH ili će kao i HDZ-ova vlast politički nepismeno preskočiti tu temu? Je li i njemu važnije kakve će boje biti veste u trgovinama slavnog Missonija od činjenica da je dotični gospodin predsjednik talijanske općine Zadar u izbjeglištvu, nešto kao Ležajić za Knin? Stotinu prevažnih pitanja stoji u redu ispred Milanovića i tek će odgovor na njih pokazati je li stigla nova era kadra mijenjati stari kalendar i kazaljke na hrvatskom satu povijesti.