Taj dan, 11.6.2011., bio je dan drugačiji od drugih. Opsada. Od samog jutra grad je bio pod opsadom policije.

Bilo je tiše nego inače. Stariji Splićani su komentirali kako se ne sjećaju da je za njihovog života Split ikad bio tako pun policije. No ipak se nisam osjećala zaštićenom.
U torbi su mi našli - krunicu i odveli me u maricu

Znajući da sramotna parada počinje u 14 sati, uputila sam se u šetnju gradom vidjeti raspoloženje ljudi. Došla sam u Marmontovu ulicu. Bilo je puno prolaznika, kao inače, ali sa svih strana je bilo mnoštvo specijalaca. I tako sam stajala, promatrala, šutjela i čudila se gledajući kako policija privodi i obične momke koji su bili u prolazu.

Odjednom mi je prišao policajac u civilu sa slušalicom u uhu, pokazao značku i tražio osobnu. Pokazala sam mu. Pozvao me i rekao da moram poći s njim. Pitala sam razlog. Odgovor nisam dobila. To se dogodilo u 13 i 30 sati. Odveo me do marice i rekao kolegama da me čuvaju (mene i mojih 50kg prijetnje). Pretresli su mi torbu.

Najopasnije što mi je bilo u torbi je krunica u novčaniku. I već kad sam očekivala da će me pustiti, odveli su me u maricu, zaključali s još pet momaka i odvezli u postaju. I dalje mi nisu odgovorili zbog čega. Bez ikakvog razloga i osnove. Jedan od djelatnika policije me je snimao pola minute kamerom. Osjećala sam se nezaštićenom, moje dostojanstvo i temeljno pravo zajamčeno Ustavom su povrijeđeni. U marici je bilo tamno i rešetke su bile zaključane.
Nisam dobila nikakav papir

Došli smo u veliku prostoriju streljane. I dalje nisam dobila odgovor zbog čega sam privedena. Samo mi je jedan policajac rekao da ću od sada imati drugačiji tretman. U toj prostoriji je bilo zagušljivo jer je bilo oko 50 privedenih. Sati su prolazili sporo. Puštena sam među zadnjima u 18 i 40. I dalje ne znajući razlog zbog čega sam uopće bila tu. Nisam dobila nikakav papir i ništa nisam trebala potpisivati.

Očito da me je netko smatrao prijetnjom. Mene zanima tko je ta osoba koja se usudila prekršiti Ustav uskraćujući mi pravo na slobodno kretanje, te me bez ikakvog razloga dala privesti? Živimo li u policijskoj državi? Zbog čega sam se taj dan osjećala ugroženom i zašto me nitko nije štitio? Zbog čega su me povrijedili na taj način? Bez obzira što su me pretresli, opkolili, zatvorili, nije mi bilo dozvoljeno niti telefonirati da javim svojima da se ne brinu. Spominjali su mi da ću imati pravo na jedan poziv i da će sud odlučiti jesam li kriva. Nisam znala, ni sada ne znam zbog čega. Je li to moja policija koja bi me trebala štititi? Kako se niste sramili kada ste me uhitili?

Prolazile su bake i žene s djecom i nosile namirnice za ručak, međutim, specijalci ni njima nisu dozvolili prolaz. Ljudi su bili ljuti i povrijeđeni. Većina su taj dan bili kriminalci u očima policije i te parade.
Je li ovo demokracija ili - demoNkracija?

Nedugo nakon što smo obranili Domovinu u ratu i postali slobodni ljudi, taj dan nam je slobodu oduzelo njih 150 (što stranih što domaćih pedera, lezbijki, udruge organizatora i simpatizeri). Što je to demokracija? Ili demoNkracija...

Draga moja hrvatska policijo, hoćete li me i sutra uhititi kada budem stajala na ulici, šutjela i imala svoje mišljenje i zar sam stvarno tako uznemiravajuća pojava za Hrvatsku?

Jer očito da sam prijetnja kad stojim i razmišljam. Samo se pitam kakav će biti taj sljedeći tretman... Jer garantiram da ću ponovno izići na ulicu, isto kao i u subotu. Vi ste tu da provodite zakon, a meni ste u subotu oduzeli pravo na slobodu kretanja bez ikakvog razloga i obrazloženja. Ustav RH u članku 24 kaže: "Nitko ne može biti uhićen ili pritvoren bez pisanoga, sudbenog i na zakonu utemeljenog naloga. Takav nalog mora biti pročitan i uručen uhićeniku prilikom oduzimanja slobode." Nisam dobila niti razlog. Povrijedili ste me i to ću zauvijek pamtiti, sramite se pogotovo ako ste radili protiv vlastite savjesti i uvjerenja, a sve u službi ulizivačke politike prema zlokobnoj Europskoj uniji koja propagira kulturu smrti.

Bože, čuvaj nas!