Jedva čekam Sudnji Dan. Sići će Jaganjac Božji sa sedam rogova i sedam očiju, otvoriti knjigu zapečaćenu sa sedam pečata, sedam će anđela zatrubiti u sedam trublji i nestat će Babilon u veličanstvenom ognju, rastvorit će se grobovi i neka će nas nepojamna sila sve dignuti u nebo,

Stajat će milijarde duša pred golemom zgradom Posljednjeg Suda, prolazit ćemo kroz skenere i vaditi metalne predmete iz džepova – “gospodine, lijepo vam piše, nikakvi osobni predmeti!”, strpljivo će krilati službenik osiguranja na ulazu objašnjavati nekom debelom egipatskom faraonu što je na nebo stigao sa dvanaest kovčega zlata – i nije da ću se nešto iznenaditi kad sveti Petar dođe do mene i kaže, “ah, ti si znači taj”, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.

Pred Svetim Petrom

Izdvojit će me onda Petar iz dugačke kolone i poslati na šalter Prijemnog odjela Wellness & Spa Centra – tko kaže da gore nemaju smisla za humor? - a ja ću stati pred recepciju Pakla i sačekati malo s papirima. Puštat ću ljude preko reda, “izvolite, gospon Krleža, samo poslije vas”, i stati malo da gledam tu gužvu. Jedva, rekoh, čekam to vidjeti.

- Gospodine, stvarate gužvu – požurivat će me dežurni. - Ne pravite se ludi, znate da ne možete uteći Volji Njegovoj.

- Ne, ne – pravdat ću se ja. - Sad su na redu svećenici i biskupi. Samo još to da vidim, pa idem.

I zaista, došao na Sudu red na posvećene. Stajat će u kilometarskoj koloni rimski pape, nadbiskupi i kardinali, vojni ordinariji, dvorski kapelani i seoski župnici.

- Što je ovaj napravio? - ponovit će milijarditi put Svevišnji pokazujući na nekog hrvatskog biskupa, što prestravljen skrušeno stoji pred njim pognute glave.

- Blagosiljao je oružje i ubojice – čitat će Petar s nekakvog komada trgovačkog papira. - I dok mu je pastva gladovala, potrošio, samo trenutak, dakle sedamdeset dva zarez šest milijuna eura na zlato, srebro, svilu, kadifu i raskošne mramorne hramove što ih je podigao u Tvoje ime, Gospodine.

- I to je sve?! – pogledat će Dobri Bog biskupa. - Ajmo, deset sklekova i briši!

- Slavim te, Gospodine! - past će ničice hrvatski biskup, i nakon trećeg skleka onemoćao i iscrpljen leći na tlo.

- Dobro, dobro, ajde – smilovat će se Milosrdni, i dok zadihanog biskupa Petar bude pod ruku ispraćao do rajske recepcije, već će pokazivati na sljedećeg, drhtavog nekog pogurenog župnika. - A ovaj, što je on napravio?

- Dakle, samo trenutak – vrtjet će Petar papire – aha, držao mise za nacističke zločince, javno hvalio fašizam, fašističku državu, ustaški poredak i vođu.

- Milana Nedića?! - silno će se iznenaditi Svevišnji.

- Pavelića – ispravit će ga Petar. - Nedić je bio u Srbiji.

- Da, da, točno, stalno brkam – pogledat će On župnika. - Onda, slavio Pavelića?! Što ćemo s tobom?

- J... j... - mucat će ustravljeni župnik.

- Ajde, ajde. Za ploču i da te ne vidim – pokazat će Svevišnji na divovsku zelenu ploču, na kojoj već dvjestotinjak svećenika i biskupa kredom po stotinu puta ispisuje deset Božjih zapovijedi, pa pokazati na sljedećeg. - A ovaj?

- Nosio vatreno oružje, trošio župni novac na skupocjene automobile – spremno će Petar - pio po gostionicama, pijan pucao po selu, maltretirao župljane...

- Petre... Petre! – prekinut će ga Svevišnji. - Jel ti to mene zajebavaš?

- N... nikad mi ne um ne bi palo tako nešto, Gospodine.

Ušao u Sabor

- Jel znaš koliko ih još imamo? - nastavit će On pokazujući kilometarsku kolonu svećenih glava. - Znaš li kad bismo završili kad bismo sudili svakoga seoskog župnika koji je malo popio i potegao pištolj?

- Razumijem, Gospodine, mislio sam... - pravdat će se Ključar gurajući župnika prema rajskoj recepciji, pa šaljući odmah za njim i sljedećih dvadesetak, sve dok se na redu pred Sudom ne pojavi sredovječni, bubuljičavi neki svećenik.

- Što je s ovim, prošao na raskršću kroz crveno? - sarkastično će Svevišnji.

- Ne, Gospodine. Pedofil. Seksualno napastvovao desetak dječaka s vjeronaučne nastave – nesigurno će čitati Petar.

- Ajde?! - hinio je Gospodin šok i nevjericu. - I što ćemo sad s njim, u Pakao?!? Najbolje u stvari da ih sve pošaljemo Luciferu, jel tako? Što će nam itko? Ostat ćemo u Raju ti, ja i Milan Nedić!

- Pavelić.

- Za briškulu nas u Raju ne bi bilo da je po tebi! - izgubit će živce Svevišnji, pa nakon nekoliko trenutaka gluhe tišine opet pogledati onog bubuljičavog. - Pedofil... Ajde, dva kruga oko zgrade i pegla! Sljedeći!

- Khm – gledat će Ključar malo u sljedećeg, malo u papir.

- Požuri malo, nemamo cijelu vječnost. Što je s njim?

- Pa, kako bih rekao – nakašljao se Petar. - Ušao u Sabor.

- Ušao u Sabor?!

- Da. Kao nezavisni kandidat. Tražio pravedno društvo, dijalog među ljudima i... - ustuknut će Petar korak unazad. - Reviziju Vatikanskih ugovora.

- Molim?!?? - ustao je Gospodin prvi put sa svoga prijestolja.

Dalje vam ne moram ni pričati, cijeli se Svemir deset dana tresao od Njegova gnjeva. Poludio Svevišnji i nasrnuo na don Ivana, da nije bilo Sina, ubio bi ga na licu mjesta.

- Tata, smiri se, tata – razdvojio ih je nekako. - Što smo pravili Pakao ako ćeš tako?

Cijeli koncept vječnih muka umalo propao kad je don Ivan Grubišić došao pred Sud, toliko je naljutio Svevišnjeg. Ili barem tako stoji u Otkrivenju po monsignoru Marinu Barišiću i Crkvi u Hrvata, po kojoj je od sviju svećeničkih grijeha, od otvorenog slavljenja nacizma i bahatog razmetanja zlatom do silovanja i pedofilije, najgori zamislivi grijeh društveni i politički angažman svećenika za nekakvo nejasno Općenito Dobro.

Nikad kanonski institut oduzimanja svećeničkog zvanja nije potegnut dok se nije pojavio župnik što se usudio podsjetiti Crkvu na njeno društveno poslanje. Ništa strašnije nije čula zapisničarka Posljednjeg Suda, a ona je – vjerujte - svašta čula.

- Evala, don Ivane – zajebavat ću ga ja na recepciji Spa & Hellness Centra. - Otkud vi ovdje?, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.