Bauk kruži Evropom

Nije tome davno, što je u uglednom izraelskom dnevniku “Haaretz” objavljen članak posvećen fenomenu (i porastu toga fenomena) povijesnog revizionizma. Za ovu priliku zanemarimo neposredni povod objavljivanja toga članka i njegov širi kontekst. Zadržimo se na njegovome zaključku, jer on otvara temu koja je – prema svemu sudeći – u Hrvatskoj sve aktualnija, i to na sve pogubniji način. Da ne bismo ostavili ni najmanjeg prostora za optužbe od strane dežurnih dirigiranih mislitelja (kojima užasno smetaju svi koji misle vlastitom glavom, jer njima je rečeno kako treba misliti, pa stoga oni – znaju), navest ćemo taj odlomak u engleskom izvorniku, a onda se pozabaviti prijevodom i njegovim značenjem.

“Haaretz”, dakle, piše: “Blurring between hangmen and their victims will not lead to real reconciliation. Stalinism, with all its terrible crimes, did not develop a racial theory and did not engage in the systematic slaughter of peoples.”

U prijevodu: “Zamućivanje odnosa između krvnika i njihovih žrtava neće voditi prema stvarnom pomirenju. Staljinizam, sa svim svojim užasnim zločinima, nije razvio rasnu teoriju i nije se bavio sustavnim uništavanjem naroda.”

Izgubljeni u prijevodu

Zanimljivo je primijetiti da su svi hrvatski mediji koji su se na taj članak osvrnuli, riječ “peoples” pogrešno preveli kao “ljudi”, čime su – svjesno ili iz neznanja – izmijenili značenje onoga što je izrečeno. Jer, naravno, da se i staljinizam bavio sustavnim uništavanjem, likvidiranjem ljudi, ali cijelih naroda – nije. I to je ona bitna razlika koju novovjeki pobornici teze što i na našim prostorima stječe sve više pristaša, uporno zaboravljaju. Govorimo o tezi koja između nacifašizma i komunizma stavlja znak jednakosti, proglašavajući ih jednako zločinačkima i jednakima u njihovoj zločinačkoj prirodi (a time i relativizirajući holokaust). A to naprosto nije tako.

Prije svega, valja reći kako je postojalo više modela pokušaja realizacije ideje i ideologije komunizma, pa je o “komunizmu kao takvome” glupo i govoriti, jer on “kao takav” nije postojao. Nikada i nigdje. Postojala je ideja, postojala je ideologija i u njima nema ništa lošega. Dapače. Svojevrsni egalitarizam u društvu u kojemu klasična država odumire i u kojoj svaki pojedinac doprinosi “koliko može”, a dobiva “koliko mu je potrebno”, bio je privlačan kapitalističkom radniku onoga vremena, a o tome koliko bi bio privlačan vojsci nezaposlenih širom svijeta, Evrope, pa i u Hrvatskoj danas – suvišno je i govoriti. Marksistički pogled na svijet (zasnovan na filozofskim djelima Karla Marxa i Friedricha Engelsa), koji je bio znanstvena podloga tih ideja i ujedno ubitačna kritika kapitalističkog modela društvenih i gospodarskih odnosa, danas se širom svijeta sve više – ponovno – izučava. Zašto, zanima li ikoga od onih koji komunizam trpaju u isti koš s nacifašizmom?

Sovjetski Savez bio je prva zemlja koja je pokušala realizirati san (utopiju, ako hoćete) o komunizmu i proizvela je boljševizam (u svojoj kulminacionoj fazi: staljinizam), diktatorski oblik vladanja jedne stranke, pa nerijetko i jednoga čovjeka, koji je bez ikakvih skrupula posezao za masovnim terorom kako bi sačuvao vlast i ostvario svoje ciljeve. I milijuni su ljudi to platili glavom.

Od Hitlera do Pavelića

Poslije Drugog svjetskog rata sovjetski je model, s vrlo malim razlikama u nijansama, prenesen u zemlje Istočne Evrope koje su došle u sovjetsku interesnu sferu. Bivša Jugoslavija bila je posebna priča. Nakon prvih tri do pet godina u kojima je najprije kopirala Sovjete, da bi nakon sukoba sa Staljinom još neko vrijeme ustrajala na boljševizmu kako bi dokazala “pravovjernost”, krenula je svojim vlastitim putem. U prvim godinama bilo je i zločina, i likvidiranja bez sudskih postupaka, ali kao ni u Sovjetskom Savezu, ni u bilo kojoj od zemalja Istočne Evrope, nitko nije stradao zato i samo zato što bi bio pripadnik jednog određenog naroda. Dakle, sumarno: nije postojao jedan jedinstveni model komunizma u praksi, Jugoslavija se nakon prvih nekoliko godina sve više razlikovala od zemalja tzv. Istočnog bloka, a ni u jednoj zemlji koja se nazivala socijalističkom nije bilo progona, a kamoli sustavnog likvidiranja određenih naroda (naglašavamo još jednom: naroda!).

S druge strane nacifašizam, odnosno nacional-socijalizam (jer je Hitlerov model prevladao u okupiranoj Evropi, dok je Mussolinijev fašizam ostao ograničen na Italiju i samo neke manje dijelove Evrope i Afrike koje je rimski diktator okupirao) bio je zasnovan na teoriji o premoći arijske rase, o rasi predodređenoj da igra ulogu gospodara i svima drugima koje su “manje vrijedne” i kojima je mogla dopasti samo uloga slugu (Slaveni u prvome redu). Za Židove je bilo “rezervirano” samo sustavno uništavanje. Počelo je s diskriminiranjem u svim područjima, s razvlašćivanjem, sa zatvaranjem u logore (a pod izlikom da je riječ o preseljenju u područja gdje je potrebna radna snaga), da bi nakon poznate Wannsee konferencije (1942.) završilo s industrijskim uništavanjem, bez razlike radilo se o muškarcima ili ženama, o starima ili mladima, uključujući djecu. Zato i samo zato što su ljudi bili rođeni kao Židovi.

Isti model vjerno je primjenjivala i ustaška kvazi-država NDH, koja je pored Židova imala i “svoje Židove”, naime Srbe. A likvidiralo se “balkanski” – maljem i nožem, pa su leševi likvidiranih (onih za koje današnji ustašonostalgičari tvrde kako su u Jasenovcu dobro živjeli i uživali u kazališnim predstavama) ili pokapani u masovnim grobnicama (koje, za divno čudo, nitko danas ne istražuje), ili su plutali Savom. I opet sumarno: nacizam ili nacifašizam postojao je kao jedinstveni model (s manjim odstupanjima kada je riječ o njemačkoj, odnosno talijanskoj varijanti), oslanjao se na teoriju o rasnoj supremaciji Arijevaca (otuda i grčeviti pokušaji da se “izmisli” gotsko ili iransko porijeklo Hrvata) i sustavno je, planski, uništavao židovski narod.

Bolećiva sentimentalnost

Izjednačavati danas komunizam i nacifašizam gola je laž lansirana u funkciji definitivnog diskreditiranja ne boljševičkog modela (on je sam sebe diskreditirao), nego ideje i ideologije komunizma, koje se “gospodari današnjeg svijeta” panično boje, a koja u uvjetima sve očitijeg sumraka neoliberalnog modela kapitalizma i krize, kako gospodarstva tako i cijeloga sistema, može postati sve privlačnija sve većem broju ljudi. Svoj dio odgovornosti u toj raboti nedvojbeno nose i evropske institucije, posebno pučke stranke iz niza evropskih zemalja koje su spremne odmah podići (figurativno govoreći) vješala za svakog stvarnog ili pretpostavljenog “komunističkog zločinca”, dok će prema nacifašistima i neonacistima demonstrirati istu bolećivu sentimentalnost koja je pokazana odmah nakon Drugog svjetskog rata kada su poznatom “štakorskom linijom” brojni nacifašistički (i ustaški) zločinci, uz samaritansku pomoć Vatikana, izbjegli ruku pravde i odlazili u “novi život” u Južnu Ameriku.

Tako stvari stoje i to bi trebalo znati. I nikada se ne bi smjelo zaboraviti da nacifašizam i komunizam nisu isto, baš zato – da ponovimo riječi izraelskog novinara s početka ovoga teksta – što staljinizam jest počinio grozne zločine, ali – još jednom i po stoti puta – nije razvio rasnu teoriju i nije uništavao narode, dok nacifašizam – jest.

Bez pardona

Prepotentni Čačić

Kad HDZ stvara kult ličnosti, diže se velika galama, a čelništvo HNS-a opet je izabrano bez protukandidata!?

 

Za HNS godinama nema nepoznanica, zna se gdje moraju biti Čačić i V. Pusić.

Potvrdilo se još jednom, i očekivano. Hrvatska narodna stranka i njezin dvojac Radimir Čačić i Vesna Pusić ne haju ni za kakvu demokraciju, već demokracija – to smo mi. Pa je tako moguće da u izborima za čelništvo HNS-a nema ni jednog protukandidata, da je sve već unaprijed dogovoreno, da se zna gdje mora biti Čačić, a gdje V. Pusić, kojima je sad u vrh pridodan i novopečeni ministar Vrdoljak. Pa se izborni skup HNS-a lako može uspoređivati s onime što se događalo i u HDZ-u, da se zna tko je neprikosnoveni vođa i tu nema tko što dalje tražiti i očekivati. Ali HDZ dakako zbog toga treba sotonizirati, treba ga prozivati, dok je nekima drugima slično nedemokratsko ponašanje sasvim normalno. A u Hrvatskoj istinske demokracije neće biti dok ona ne zaživi u strankama. Dok se u strankama ne bira između više kandidata, dok se ljudi ne mogu slobodno natjecati, dok se prijeti, nagovara, ucjenjuje, dok postoji kult ličnosti, dotle nema govora o demokraciji za koju su se Hrvati borili još za Jugoslavije, pa u Domovinskom ratu i sada već punih 20 godina nakon osamostaljenja.

Zvonimir Despot:

"Dakle, Komadina gradi autocestu Rijeka-Žuta Lokva. Nije dovoljno preko Bosiljeva, treba skratiti put za 30 kilometara ili 15 minuta vožnje. Prema prvom proračunu 650 milijuna eura. Za skratiti vožnju 15 minuta. A 65 000 ljudi odvojeno je od matice zemlje, gubimo turiste, kočimo razvoj turizma na Pelješcu, Korčuli, Mljetu, Lastovu, Dubrovniku i Konavlima. Tu Pelješki most ne treba – investicija koja bi revitalizirala pokrajinu. Dakle političkoj cesti DA, a mostu NE. Zbog čega??? Kao da je most simbol HDZ-a, a ne potrebe tih ljudi. SRAMOTA!"

---

potpis