Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman godinama je napadan zbog svoje ideje o pomirbi hrvatskog naroda, zbog ideje o tome da se na jednom mjestu pokopaju kosti žrtava Drugoga svjetskoga rata, pa je njegova ideja uspoređivana čak s idejom i projektom španjolskog fašističkog diktatora Francisca Franca o miješanju kostiju. Napadali su ga oni kojima pomirba nije bila na pameti, nije im odgovarala, žalili su za Jugoslavijom, hranili su se komunističkom ideologijom, i hrane se još i danas, a nas i dalje dijele. Tuđman je pak samo iskreno želio pomirbu među Hrvatima znajući što su sve podjele, posebice ideološke, donijele lošega našemu narodu, ponajprije u Drugom svjetskom ratu i nakon njega. I ta je pomirba jedina mogla donijeti oslobođenje i konačnu pobjedu nad srpsko-crnogorskim okupatorom u Domovinskom ratu. Dovoljno je samo pročitati njegove dnevničke zapise od prije 1990. godine kako bi se uvidjela sva njegova briga za hrvatski narod i kako bi se lakše shvatili svi njegovi kasniji potezi. Tuđman je pomirbu shvaćao ozbiljno i iskreno, ali druga strana nju nikad iskreno nije prihvatila, samo je uvijeno čekala svoj trenutak kako bi nastavila svojim putem daljnjeg ideološkog zastranjenja i podjela.

Najbolji primjer tih ideoloških zastranjenja, koja su sad zamotana u stranački, partijski omot, ali bome i državni, jest bilo polaganje vijenaca i paljenje svijeća na zagrebačkom Mirogoju za Sve svete. Tada se još jednom dogodilo nevjerojatno miješanje kostiju, povijesti, ideologija, od čega se rađaju nove zablude, a zapravo se nastavljaju stare. Godinama je bivši šef države Stjepan Mesić zaobilazio Tuđmanov grob, u maniri pravog zadrtog sljedbenika komunističkog mentaliteta i još u zaletu osvetoljubivosti na sve što je podsjećalo na Tuđmana. Detuđmanizaciju je provodio i na Mirogoju. Tuđmanov grob zaobilazile su i mnoge druge delegacije, a bome od njega je zazirao i sam HDZ. No narod je Tuđmanu palio i pali svijeće, i to ne mali broj. A onda je novi šef države Ivo Josipović uveo novo miksanje povijesti i kostiju. U to je ubacio i Tuđmana. Tako je u četvrtak novi šef Sabora Josip Leko položio vijence i zapalio svijeće uime državnog vrha te je izjavio da se oni sjećaju “onih koji su nas zadužili kroz povijest i Domovinski rat” te da im odaju “dužnu počast kao građani i generacije koje uživaju njihova dobra“. A počast je odao kod spomenika Glas hrvatske žrtve – Zid boli, grobnice narodnih heroja, groba Ivice Račana i Borisa Šprema, kod središnjeg križa u Aleji poginulih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, na grobu Franje Tuđmana, kod središnjeg križa gradskog groblja Mirogoj te na Krematoriju kod zajedničke grobnice za neidentificirane žrtve iz Domovinskog rata.

Povijest će tek morati dati odgovor koliko su nas to i za što u povijesti i Domovinskom ratu zadužili Račan i Šprem. Ako se partiju pita, njihova su zaduženja bila velika. Ali ako se povijest pita, rezultati bi mogli biti izuzetno siromašni, a po Račana bome i pogubni. Također se svatko može priupitati što s današnjom Hrvatskom i Domovinskim ratom ima grobnica narodnih heroja koja je relikt komunističkog režima. Svaka čast žrtvama, pijetet zaslužuju, kao i svi mrtvi, pa tako i Račan i Šprem, ali jedno je pijetet odavati privatno, a drugo na državnoj razini. Ako želimo biti iznadstranački, mimo svih ideologija, i pošteni prema svima, zašto onda pijetet nije na isti način odan i pred spomenikom žrtvama Bleiburga i Križnoga puta? Ili ako su već uključeni prethodnici Račan i Šprem, zašto onda pijetet nije odan i Vlatku Pavletiću, također jednom od bivših predsjednika Sabora? Sva ova pitanja dovoljno govore kako se državni protokol zloupotrebljava za partijske i privatne interese i ideološke poglede koji nemaju veze s današnjom Hrvatskom. Osim što nas zarobljenici komunističkog mentaliteta i dalje u njemu žele grčevito držati i nama vladati.