* Ovaj tekst, bez dodataka s kraja, objavljen je u dnevnim novinama 21. stoljeće 5. prosinca pod naslovom Nema džabe ni u Julie Christie


Razumijem ja i televizijske urednike. Koga će pozvati u emisiju da im govori o ekonomiji, dapače o financijama, ako ne profesora s vodećeg ekonomskog fakulteta u zemlji, dakle s Ekonomskog fakulteta Zagreb, koji je k tome zaposlen na Katedri za financije i predaje Financijske institucije i tržišta a istraživački su mu interes "upravljanje rizicima u bankarstvu" i sve nešto slično, financijski.

Riječ je o prof. dr.sc. Dragi Jakovčeviću, a emisija u kojoj je nastupio, Nulta točka od 3. prosinca dostupna je na zahtjev na internetskim stranicama Hrvatske televizije. Svojih pet minuta slave Jakovčević je imao od 9.00 minute do 14:20 minute. Što je dakle rekao prof. dr. sc. Jakovčević?

Kreditiranje države iz rezervi

Ah, što je rekao? Dao je "konstruktivan" prijedlog, što bi drugo. Čim se neki od "financijskih stručnjaka" pojavi na ekranu čovjek može biti siguran u obilje "kreativnih" ideja. Profesor Jakovčević je dakle predložio, dapače kao da se ljutio što to već nije učinjeno, da Hrvatska narodna banka smanji obaveznu rezervu za dva posto, oslobodi sedam, osam milijardi i onda naredi komercijalnim bankama da svoju državu kreditiraju uz kamatu od dva posto (a ne 6,25 posto po koliko se sad država zadužuje).

Zucker kommt zuletzt: "Ulazni troškovi su nula", kaže prof. dr. sc. "kamata dva posto, dakle marža je - 200 posto!" Hoće reći prof. dr. sc. da se ni banke ne bi smjele buniti na taj aranžman. Matematičar, nema što!

Marža 200 od posto?! Mislite li da se Jakovčević zabunio? Ne bih rekao. Napokon, gledali su ga njegovi studenti, nešto su o tome raspravljali na Facebooku. U kojem se ono razredu uče postotci, dijeljenje s nulom, množenje nule i slične matematičke zavrzlame?

Međutim, može i bez matematike. Sa zadovoljstvom ću praćenje daljnje rasprave olakšati i onima koji se u razumijevanju svijeta oslanjaju na umjetnost. Evo, na primjer.

Kockar i bludnica

U genijalnom filmu neumrlog Roberta Altmana McCabe & Mrs Miller, (kod nas prikazivan pod naslovom Kockar i bludnica), Julie Christie (Mrs Miller), vlasnica bordela prekrasnih vodeno-plavih očiju, kao mačka s mišem igra se s  Warrenom Beattyjem (McCabe), vlasnikom kockarnice, koji za njom očito neutješno pati. Ponižava ga, ne želi s njime ni jednom spavati besplatno (iz ljubavi, misli on), ismijava ga kad se pokaže da on baš i ne zna zbrajati (imao je problema sa sedam plus pet), za razliku od nje, "prave poduzetne žemske".

Digresija je bila neodoljiva. I Jakovčević kao i McCabe ima problema s matematikom i – uzročno/posljedično – s besplatnim.

Oročenje za grincajg

Nesretni izračun napamet kojim je došao do 200-postotne marže i ne bi bio problem da u istom dahu Jakovčević nije izrekao ideje a) da se državna potrošnja  kreditira iz rezervi, b) da se bankama naredi da kreditiraju državu, c) da to obavezno bude po dva posto, i – d) da su troškovi rezervi nula, da je sve to besplatno.

Riječ je o monetarnoj politici. Iako se već dvadeset godina nastoji onemogućiti ili barem otežati da centralna banka kreditira proračun, ipak se to u Hrvatskoj i dalje često događa. Radio je to i Rohatinski.

Zašto se to izbjegava? Iz istog razloga zbog kojeg ne idemo raskinuti oročenu štednju da bismo kupili grincajg na placu. No, ako baš moramo... Riječ je dakle o procjeni i o situaciji. Reći će Jakovčević da je sad takva situacija.

Ali zašto profesor (dr.sc.) transferira novac iz rezervi kod centralne banke (gdje on, kaže, vrijedi nula) preko banaka. Zašto da država plati bankama dva posto, zašto bi im omogućila "200 postotnu maržu"? Zašto ne 1 posto ili 0,5 posto (i omogućila bankama "50 postotnu maržu")? Napokon, kad bi država taj kredit platila 0,1 posto banke bi još uvijek, prema Jakovčeviću, imale 10 postotnu zaradu. Kud ćeš bolje?

Drugim riječima, zašto su komercijalne banke naplaćivale državi šestpostotnu kamatu, još uvijek nižu nego što bi država mogla dobiti drugdje, kad im je Rohatinski oslobađao rezerve?

Besplatno!

Zato što rezerve nisu besplatne (iako HNB na njih ne plaća kamatu) nego one služe "za nedajbože". Kao što ni štednju koju smo oročili nismo uglavnom dobili besplatno, nego smo se za nju itekako pomučili, tako su se i banke pomučile skupiti novac i jedan dio, drže u likvidnim rezervama "za nedajbože", bilo po naredbi Narodne banke bilo zbog vlastite likvidnosti  i to ih itekako košta ali im i donosi (sigurnost i povjerenje i sposobnost da u svakom trenutku mogu isplatiti klijente).

I mi, kad štednju idemo razročiti gledamo da je ne upropastimo, ne dajemo je ispod cijene – po dva posto (čak i kad bi tih 2 posto bilo 200 posto!). I banke, ako posežu za novcem iz likvidnosti ili ako ga dobiju iz rezervi, gledaju da taj novac naplate kolikogod tržište dopusti, a rezerve da što prije obnove.

Navodno je i Einstein imao problema s ukamaćivanjem, no ja u to ne vjerujem. Prije mi se čini da se to tješe studenti koji nisu zagrijali klupu. Stvar je, kao što se pokazalo, prilično jednostavna. Da je čula njegove ideje i Julie Christie pogledala bi profesora Warrena Beattyja Jakovčevića onim svojim neodoljivim vodeno-plavim očima. Vjerojatno sa simpatijom, iz pozadine bi se začuo song Leonarda Cohena (koji je pisao glazbu), ali od priče o besplatnom ipak ne bi bilo ništa, barem prema onome kako je radikalni realist Robert Altman složio scenarij. Kao i ljubav i rezerve su vrednije od svakodnevnih komercijalnih aranžmana na koje je spao nesretni Warren Beatty jer nije znao računati.


Update: Nakon objave teksta na Facebooku se među uglavnom mlađom ekonomskom publikom razvila rasprava, uglavnom likovanje (lajkovanje) ali nekima su dileme i dalje ostale, zacijelo zato što se ne muče s dubljim pitanjima likvidnosti i sterilizacije novca.  Raspravu o tome kako, unatoč nultoj stopi, rezerve ipak nisu besplatne kolegica I.T. zaključila je efektnim primjerom:

"Evo jednostavnog primjera. Nek HNB kaže: Nećemo vam povećat rezervu s 13,5% na 15,5% ali ćete zato vi s tih 2% kreditirati državu s k. stopom od 2%, a to vama ionako nije trošak jer vi tu lovu već ionako imate?!

Mislim stvarno! Možemo misliti o bankama što god hoćemo ali ne pada ni njima lova s neba.”

Sapienti sat!