“Ti si bio u ratu, zaboga”, rekao sam mu. “I još nisi čekao da te mobiliziraju, nego si se sam javio. A dok si se ti s puškom smrzavao na čuki, Željko Kerum prodavao je cukar iz humanitarne pomoći. Izađi pred ljude i upitaj ih je li im draže da im je gradonačelnik hrvatski branitelj ili ratni profiter.”

Sramežljivi spomen

“Nije ti ta loša”, kazao je Ostojić, ali na posljetku nije učinio što sam mu savjetovao. Braniteljsku je prošlost u kampanji, doduše, spominjao, ali nekako sramežljivo i mlako, ni blizu prepotenciji i žestini kojom se takva epizoda u biografiji inače naglašava. I, evo, u nedjelju navečer na televiziji gledam kako su istog toga čovjeka, sada kao ministra unutarnjih poslova, na obilježavanju godišnjice akcije na Plitvicama prostaci omeli u govoru i zviždanjem doveli gotovo do ruba suza. Umirovljeni branitelji bili su nezadovoljni predstavnicima vlasti koji su ih došli pozdraviti.

Nije to, kažu, bio njihov nivo. Očekivali su više. Što je to više, teško je dokučiti jer je Ranko Ostojić imao ama baš svako pravo biti tu. Za početak, došao je kao šef policije govoriti o jednom događaju u kojemu su stradali policajci. Pod dva, kao hrvatski dragovoljac on se obraćao drugim hrvatskim dragovoljcima. Kako bi išta od toga moglo biti neprilično?

Za razumijevanje ovoga incidenta morat ćemo pogledati što je rulju na plitvičkoj svečanosti oduševilo, čemu su oni pljeskali prije nego što su krenuli zviždati Ostojiću. Dakle, nastupio je Josip Lucić, bivši načelnik Glavnog stožera OS, i sve ih uspalio poznatom jadikovkom kako državna vlast sustavno zanemaruje i ponižava muškarce koji su obranili domovinu.

Čuli ste mnogo puta to cviljenje i ne treba ga dulje opisivati. Branitelji su dobili stanove, penzije, invalidnine, besplatnu medicinsku skrb i povlasticu na uvoz automobila, a njihova djeca imaju prednost kod upisivanja u svaku odgojno-obrazovnu ustanovu od vrtića do fakulteta, ali se svejedno mnogi od njih u svakom trenutku svoga života osjećaju zakinuti i iskreno smatraju da su za svoju svetu žrtvu trebali dobiti više.

Odmor u kasarnama

“Zašto se napušteni vojni objekti na moru ne urede u odmarališta za branitelje?”, upitao je tako umirovljeni general Josip Lucić ogorčeno, a onda se na nekoliko trenutaka zaustavio dok se klicanja i aplauzi nisu utišali. Okupljenim braniteljima to se činilo kao sasvim razuman prijedlog. Kako se samo prije toga nisu sjetili?

Zar zaista nije prvorazredna zamisao da država iz svoga tankog budžeta, kraj svega jada i neimaštine, kraj stotina tisuća nezaposlenih i onih drugih, koji kopaju po kantama nadajući se da će u stečajnoj nagodbi izvući nekoliko tisuća otpremnine, sada uređuje nekakve stare kasarne za godišnji odmor branitelja. Godišnji odmor koji, uzgredno kazano, braniteljima i ne treba kad ionako nigdje ne rade.

U nedjelju na Plitvicama ministar unutarnjih poslova uistinu nije mogao kazati ništa što bi takve zadovoljilo. Ranko Ostojić bio je hrvatski dragovoljac, ali se poslije time nije razmetao. Vratio se iz rata i nije mu palo na pamet useliti se u vojni stan ili iskemijati nekakvu dijagnozu i uzeti penziju. Radio je ovdje i ondje da bi prehranio obitelj, a jedno je vrijeme, mislim, čak bio i nezaposlen. Ako je negdje otišao na godišnji, sam ga je, iz svoga džepa, platio.

On je, u najkraćemu, po svemu drugačija, pristojnija i skromnija osoba od onih karijernih Hrvata koji su jednom davno proveli tri mjeseca na fronti, da bi u ostatku života, zagrnuti trobojnicama, besposleno obilazili derneke, bez razlike je li riječ o obilježavanju slavnih bitaka ili prosvjedima protiv ćiriličnih natpisa u Vukovaru.

U tome je bio sav nesporazum između Ostojića i onih što su mu zviždali na Plitvicama. Nije njih uistinu boljelo to što ih nije došao pozdraviti predsjednik Josipović i premijer Milanović. Izviždali bi oni, ne bojte se, i Josipovića i Milanovića. Kad ti ljudi kažu da očekuju više, to više zapravo znači samo jednu stvar. Pare, zaključuje Tomić u Slobodnoj.