ZORAN Milanović plasirao je slogan za predstojeće izbore: "Nije mi
potpuno jasno što se događa". Nakon što je nekoliko tisuća prosvjednika,
među kojima se na glavnom skupu našao i Damir Kajin, kasnije krenulo u
obilazak grada te pritom spalilo zastavu SDP-a budući premijer se javio
izravno za Dnevnik 3 HTV-a.
"Mislim da je Damir imao najbolje namjere. Mislim da mu nije bilo
potpuno jasno što se događa, kao što, moram priznati, u ovom trenutku
nije ni meni", kazao je konsternirani Milanović, izrazivši žaljenje što
nije dočekao prosvjednike pred zgradom SDP-a.
Međutim, pitanje voditelja predstavlja li njegova izjava poziv
prosvjednicima da ponovno dođu pred SDP jednostavno je prešutio. "Podići
ćemo zastavu SDP-a, ako treba i deset puta".
Lomi se sudbina Hrvatske
Eto, u trenutku kad se lomi sudbina Hrvatske - pregovori s EU još
nisu zaključeni i tko zna kad će biti, o ulasku u Uniju moći ćemo
govoriti tek za dvije godine, Vlada gubi kontrolu, zemlja propada, narod
u sve većem broju izlazi na ulice... - budućem premijeru "nije potpuno
jasno što se događa".
On se pred prosvjednicima brani da "nije ukrao". Tumači kako on nije
premijer. Optužuje premijerku da se sakrila "u najboljoj maniri onoga od
koga je učila". On zaista ništa ne razumije.
Nije krao SDP, nego Bandić
Prosvjednici ne pale stranačku zastavu zato što su SDP ili njegov
predsjednik nešto ukrali. Iako bi se i tu mogla povesti široka rasprava
od Milana Bandića, preko zagrebačke organizacije, pa dalje po stranačkim
ograncima, većim i manjim. Našlo bi se tu štofa. Ne, SDP je na udaru
zato što je sve ove godine mirno gledao kako drugi kradu.
SDP je govorio kad je morao
Milanović sada pokušava progurati tezu kako prosvjednici samo
ponavljaju ono na što je SDP godinama upozoravao. To nije istina. U onim
rijetkim prilikama kad je govorio, SDP je ponavljao ono što je pročitao
u novinama. I to nakon što su ga doslovno prisilili da se oglasi: bilo
novinari, bilo stranački spin doktori, bilo građani, bilo ankete...
Rijetki su bili buntovni dužnosnici, poput Stazića ili Jovanovića.
Nije, međutim, više stvar u tome je li SDP ukrao. Niti je samo stvar u
tome da je šutio dok se kralo. Stvar je u tome da se SDP jednostavno
nije nametnuo kao alternativa. On je opozicija, ali je rijetko kad
oporba. Milanoviću ni to nije jasno.
Salonska opozicija
Da je SDP bio oporba, da se nametnuo kao alternativa i da je
artikulirao nezadovoljstvo građana, umjesto da je glumio salonsku
opoziciju, onda tisuće građana ne bi besciljno tumaralo gradom i tražilo
na kome će iskaliti bijes.
I da stvar bude još gora, Milanović kao budući premijer zamjera
Kosorici kao odlazećoj premijerki da se "sakrila u najboljoj maniri
onoga od koga je učila". A gdje je on ovih dana? Koliko puta se on
oglasio u posljednjih tjedan-dva?
Dao je dva novinska intervjua. I dvaput bio na televiziji. Da ne
znamo bolje, pomislili bismo da je Radimir Čačić premijerski kandidat
Kukuriku koalicije i da je HNS najjača stranka. Milanović vjerojatno
shvaća kako ljudi znaju da ne žele ovu vlast. Ali nije mu jasno da još
ne znaju koju zapravo žele.
Što je s druge strane barikade?
Kad dignu glavu preko barikade ne vide nikoga s druge strane. Nikoga
tko bi poveo ovu državu u boljem pravcu. Nikoga tko bi usmjerio
nezadovoljstvo građana i ponudio rješenja. Jer Milanovića nema. Nikada
ga zapravo nije ni bilo. Osim na porciji sushija s omiljenim mu
novinarom.
Stvar je, najviše od svega, u očekivanjima. Od Kosorice ljudi više ne
očekuju ništa, osim što bržeg odlaska. Od Milanovića očekuju, jer je on
taj koji se gura na njezino mjesto. Ako šefu SDP-a mnogi toga nije baš
jasno, onda bi mu barem ovo trebalo biti.
Kosorica Ukleti Holandez
Nije, dakle, dovoljno reći: "Nisam ukrao". Takva se izjava
podrazumijeva, naročito od osobe koja kandidira za visoke dužnosti u
politici. Nije dovoljno ni reći: "Nisam premijer". Jer bi već sutra
mogao biti. Nije dovoljno ni reći: "Premijerka se skriva". Jer ona više
uopće nije važna. Ona je tek Ukleti Holandez koji besciljno pluta po
pučini.
U ovome trenutku važno je reći: "Meni je jasno što se događa". To
ljudi ove zemlje žele čuti, ne samo oni koji tabanaju snježnim ulicama,
već puno veći broj onih koji će sutra izaći na izbore sa željom da nešto
promijene. A koji će svoj glas smatrati previše dragocjenim da ga
povjere Čovjeku Kojeg Nije Bilo. I koji priznaje da mu mnogo toga nije
baš jasno.