Biste li se vratili u Račanovo vrijeme?

ISPALO je malo nespretno, ali možda je bilo zasluženo. Upravo pred obljetnicu njegove smrti 29. travnja, Ivice Račana sjetili smo se kao premijera koji je odbio hašku optužnicu protiv Ante Gotovine, ušao u rat s Carlom Del Ponte i pustio optuženog generala da pobjegne i skriva se pune četiri godine.

Možda je nezasluženo sjećanje na prvog i jedinog SDP-ova premijera u samostalnoj Hrvatskoj obnoviti upravo kroz epizodu koja je Hrvatsku koštala rata s Haagom i EU, a samo Račana koštala gubitka vlasti.

SDP, Stranka desnih populista

Ali bila je to tako tipična epizoda za lidera SDP-a. Ušao je u rat s Haagom kako bi se pokazao većim domoljubom od svih onih desničarskih bukača koji su huškali narod na puč protiv njegove koalicijske vlasti. Bio je u toliko u strahu od HDZ-ove desnice da je pristao na to da se u Saboru usvoji ona politikantska Deklaracija o Domovinskom ratu. Bio je toliko uspaničen od "berača kestena" da je pristao braniti generala Janka Bobetka od haške optužnice.

I zbog svega toga, Stjepan Mesić morao je preuzeti ulogu gromobrana koalicijske vlasti u obračunu s paraobavještajnim podzemljem, raznim pučistima, alkarima, desničarima, a 2003. godine i s američkog administracijom oko lažiranog napada na Irak, a s kojim Račan jednostavno nije znao što bi.

Zaratio sa saveznikom Mesićem

I nakon svega toga, Račan je uspio zaratiti s Mesićem oko Franje Tuđmana i zločinačkog karaktera njegove vlasti, oko famoznih transkripata s Pantovčaka, oko povratka Srba i normalizacije odnosa sa susjedima. Nije on samo bježao od svih tih tema, nego je oko njih bio spreman podilaziti desnici.

I to je dovelo do najvećeg Račanova paradoksa: ista ona vlada koja je otvorila Hrvatskoj put prema euroatlantskim integracijama, vrlo brzo ih je i zalupila. Sve dok na vlast nije došao Ivo Sanader i locirao Gotovinu, put prema EU bio je blokiran zbog Haaga. Upravo to najviše je iznerviralo birače koji su Račana doveli na vlast i zbog toga je SDP izgubio izbore nakon samo jednog odrađenog mandata.

Krivo vrijeme ili kriva država

Možda je to bilo krivo vrijeme za takvog političara. A možda u ovakvoj državi za političara takvog profila jednostavno ne postoji dobro vrijeme. Htio se dopasti svima, a na kraju se - grubo rečeno - nije dopao nikome.

Iza njega ostao je Ivo Sanader sa dekadom uništenja i pljačke. Ostao je Zoran Milanović s onime što bi trebalo podsjećati na oporbenu politiku. Ostali su razočarani birači koji nakon godina i godina promašene i beskrvne politike SDP-a više ne znaju kamo bi se - i kome - okrenuli.

Ne treba zaboraviti da je iza Račana ostao i Milan Bandić s kojim je predsjednik SDP-a iz godine u godinu sklapao paktove o nenapadanju i tako dopustio da na tkivu stranke i metropole izraste gotovo neizlječiv tumor korupcije i nepotizma.

Gdje je nestala hrabrost?

A sada sva ona žal koja se pokazuje za Račanom političarom i liderom samo pokazuje koliko je situacija bezizlazna.

Ako je Račan ikada imao političke hrabrosti ona se s godinama polako topila. Istopila se hrabrost sa 14. kongresa CK SKJ kad je pred nosom Slobodana Miloševića izveo hrvatsku delegaciju iz Sava centra u Beogradu, kad je raspisao prve višestranačke izbore, kad je HDZ vizionarski proglasio "strankom opasnih namjera", kad je restrukturirao stranku i doveo ju na vlast.

Nakon toga, svi hrabri potezi postali su kontraproduktivni ili je od njih odustajao. A SDP na kraju izgubio izbore jer su njegovi birači zbog takve kompromiserske i kukavičke politike jednostavno izgubili živce.

Nedostaje političar takva profila

Valjda je samo Ivica Račan mogao izgubiti izbore nakon što je izgradio autocestu do Splita i Rijeke. I to se valjda moglo dogoditi samo u Hrvatskoj. Ali unatoč svemu tome, političar takva profila nedostaje na današnjoj političkoj sceni.

Nedostaje političar čija supruga neće u intervjuima veličati njegovu aroganciju alfa mužjaka, onaj koji neće otvoreno pokazivati taštinu, onaj koji će biti spreman do sudnjeg dana razgovarati sa svojim kritičarima, onaj koji će okupljati, a ne odbijati suradnike, onaj koji neće politiku koristiti za osobne probitke ili za liječenje vlastitih frustracija. Račan se nije, poput mnogih, trudio biti političar, on je to doista i bio. Sa svim prednostima i sa svim manama.

Biste li se vratili u Račanovo doba?

I zato, iz ove perspektive teško je reći bismo li vratili kazaljke sata deset godina unatrag. Na vrijeme kad je Račan izbezumljivao svojim partijaškim kompromiserstvom. Na vrijeme kad je želio ugoditi svima i ne zamjeriti se nikome. Kad je dopustio Ivi Sanaderu da pobijedi na izborima. Kad je promovirao Zorana Milanovića.

Teško odgovoriti na pitanje je li Račanova Hrvatska bila bolja. Ali možda je ipak moguće.