bravo Ivkošiću
a ovima kojima je država prčvarnica,želim sretan put,vratite nam se kao europejci
------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Rodoljubna zanovijetanja
U EU kroz Kumrovec
Moglo bi se dogoditi da o članstvu u Europskoj uniji odlučuje četvrtina birača ili 25 posto.
Ovaj tekst pišem dok još nisam čuo “jako dobre vijesti” koje je
Hrvatskoj za danas najavio predsjednik Europske komisije Barroso. Čini
se da bi hrvatski pregovori s EU mogli završiti u ovom mjesecu, pa bismo
“svi” morali biti sretni. Kad je riječ o EU, to poopćavanje je
uobičajeno: ono što veseli političku elitu i medije, trebalo bi veseliti
cijelu Hrvatsku. A tu neistinu šire najviše oni koji su se pobojali da
bi mogla biti riječ o neistini.
Naime, ako cijelu Hrvatsku
usrećuje ulazak u Europsku uniju, zašto je Hrvatski sabor promijenio
Ustav, pa će o tom ulasku odlučivati natpolovična većina izišlih na
referendum, a ne natpolovična većina svih birača, kako je u Ustavu
pisalo prije promjena? Dakle, s jedne strane nametanje krivotvorine o
“cijeloj zemlji”, a s druge strane strah da ni polovica birača na
referendumu o ulasku u EU ne bi zaokružila “za”. Ako, na primjer – što i
nije nerealno očekivati – na referendum iziđe 50 posto birača, te od
tih 50 posto više od polovice bude za ulazak u EU, mogla bi to biti
brojka od oko milijun ljudi. Tako bi o članstvu Hrvatske u Europskoj
uniji odlučila četvrtina birača ili 25 posto! To je samo nešto više od
broja onih koji, po nekima, nikad nisu prihvatili hrvatsku državu i rado
bi obnovili Jugoslaviju. Jadranka Kosor, Ivo Josipović i drugi
političari tako ne računaju, u njihovoj EU-mitologiji podrazumijeva se
da je ulazak u Uniju interes “svih građana” i “cijele Hrvatske”. Ovo što
pišem nije euroskepticizam, nego su činjenice.
Ako je tako
golem nesklad između promidžbe EU kao “povijesnoga cilja” i moguće tri
četvrtine građana za koje taj cilj ne znači nikakav dobitak, ne znači li
to da je ponor između elita i stanovništva nepremostiv? Ne znači li to
da su u Hrvatskoj podjele na lijeve i desne, na “ustaše” i “partizane”,
na sjever i jug, potpuno beznačajne u usporedbi s interesnim podjelama
koje se mogu vidjeti i na odnosu prema Europi?
Ne pokazuje li
upravo krivotvorenje sreće “cijele Hrvatske” koja je navodno obuzima na
završetku pregovora da će politički mitovi i prezir prema puku i dalje
biti osnovna obilježja hrvatskih vlasti? Do komunističkih mitova kao što
su bili “interesi radničke klase”, “samoupravni socijalizam”, “bratstvo
i jedinstvo”... nitko nije držao osim političara i novinara. U
posljednjih desetak godina u javnost se vratila komunistička mitologija u
demokratskom ruhu, pa i Ivo Josipović, i J. Kosor, i Luka Bebić, i
Vesna Pusić, i Zoran Milanović i drugi, kad se služe euro-retorikom,
obnavljaju duh politike iz bivše države, duh kumrovečke škole koju su
neki od njih pohađali. U jednom od Tuđmanovih političkih mitova Hrvatska
je bila “regionalna sila”, a ljevičari su ga ismijavali do
iznemoglosti.
Tu sintagmu poslije Tuđmanove smrti nitko nije ni
rabio, a s dolaskom Račana na vlast javnost preplavljuje obnovljeni
govor socijalizma s novim riječima, govor pun “detuđmanizacije”,
“demokratskih promjena”, Europe, Europske unije, “europskih
vrijednosti”, “europskih kriterija”, “obitelji europskih naroda”... A
kao što se nekad društvo dijelilo na “progresivne snage” i “retrogradne
snage”, sada se po kriterijima europejstva Hrvatska dijelila na “urbanu”
i “ognjištarsku”. Tvorci tih razlikovanja bili su isti u komunizmu i
demokraciji, a ishodište im je u partizanskom opanku. Istodobno doista
prestajemo biti “regionalna sila” i pretvaramo se u – balkansku
koloniju.
Kad se sve to uočava, nije riječ o protivljenju
Europskoj uniji i sumnji u smisao njezina postojanja – premda je i to
tema za razgovor – nego o podaničkom odnosu hrvatskih vlasti prema
središtima moći u Europi, o žrtvovanju nacionalnih bogatstava,
nacionalnoga ponosa i ratnoga pobjedništva onome tko te na to žrtvovanje
prisiljava, a navodno će ti u njegovu društvu biti dobro. Osobno,
glasovat ću za ulazak u EU, jer povijesno tamo pripadamo, ali u nadi da
ćemo kad-tad imati suverenu vlast poput Tuđmanove, a ne na poziv
Jadranke Kosor i Ive Josipovića.