- Milan Ivkošić
- OBJAVA: 11.06.2011 / 12:00
- PRIKAZA: 872
Zašto ću i ja glasovati za ulazak u Uniju
Živim za to da se u Hrvatskoj pojavi suverena vlast, kad će i naše europejstvo i naša pozicija u EU biti suvereni
Sjećate li se kako se u Hrvatskoj pucalo 15. siječnja 1992.
godine, kad je stigla vijest da su nas europske zemlje kolektivno
priznale? Možda u samostalnoj Hrvatskoj nikad nije bilo bučnijeg
veselja. Danas, kad je ista ta Europa objavila da su naši pregovori
završeni i da 1. srpnja 2013. godine ulazimo u EU, nisam čuo ni jednoga
pucnja. Istina, vremena su prije dvadesetak godina bila drukčija, rađala
se i stasavala samostalna Hrvatska, s mnogo više strasti i nacionalnoga
zanosa radovali smo se u svakoj prigodi važnoj za učvršćenje države.
Hrvatska je odavno neupitna državna činjenica, malo tko još, osim
sportaša kad postižu velike međunarodne uspjehe, građane može dobiti na
domoljubne emocije.
Ali, kad je riječ o ulasku Hrvatske u
Europsku uniju, te emocije nije potrošio samo protok vremena nego i
mnoga razočaranja. U drugoj polovici devedesetih godina u anketama se
obično oko 80 posto građana izjašnjavalo za EU. Poslije Tuđmanove smrti i
s dolaskom Račanove koalicije na vlast ulazak u Europsku uniju postaje
nacionalni ideal i imperativ, a europejstvo kriterij za ideološke
podjele. Istodobno, istoj se toj Europi širom otvaraju već u Tuđmanovo
vrijeme dobrano odškrinuta vrata za kupnju hrvatskih nacionalnih
bogatstava. Prodajom gotovo svih banaka gubimo financijsku suverenost,
prodajom strateških državnih tvrtki izmiču nam temelji hrvatskoga
gospodarstva, a nekritički uvoz svega i svačega iz Europe guši hrvatsku
proizvodnju. Europskoj smo uniji, ponajviše saborskim glasovima kojima
je proglašena nadležnost Haaga za Bljesak i Oluju, dali mogućnost
vječnog ucjenjivanja Hrvatske koje je trajalo svih šest godina
pregovora, a traje i danas. Sve je to u početku gotovo jedinstvenu
potporu građana ulasku Hrvatske u EU poprilično srozalo, a srozavanje je
kulminiralo poslije presuda Gotovini i Markaču, kada za članstvo u
Uniji nije bila ni četvrtina Hrvata. To je stvorilo politički paradoks –
što je više opadala potpora pristupanju EU, više je jačala težnja
vlasti da ostvari taj “povijesni cilj”.
Ta težnja zacijelo je
bila utoliko naglašenija što vlast nije nalazila načina da zemlju izvuče
iz gospodarske krize, da napravi strategiju nacionalne ekonomije, da
osjetno poveća zaposlenost, smanji vanjsko zaduživanje... Taj paradoks
upravo danas, kad smo dobili vijest o završetku pregovora, dolazi do
osobita izražaja. Političari i mediji slavit će ovaj “veliki događaj”,
međutim, gdje je razlog za slavlje u gospodarstvu, u zapošljavanju, u
plaćama, u životnom standardu, u konkretnim pokazateljima boljitka koji
će nam doći ulaskom u Europsku uniju? Nekoliko sam puta napisao da ću
glasovati za ulazak u EU. Zašto? Prvo, mogao bih, rezignirajući, reći –
kad smo već europska kolonija, neka se to formalizira. Drugo – povijesno
tamo pripadamo, otiđimo s Balkana. I treće – živim u nadi da će se
jednoga dana u Hrvatskoj pojaviti suverena vlast, kad će i naše
europejstvo i naša pozicija u EU biti suvereni. Jer, i do ulaska u EU i
poslije, i uvijek, bit će nam onako kakvo vodstvo imamo. A kakvo nam je
danas vidimo po tome kako nam je. Loše.