JURICA PAVIČIĆ: ALTERNATIVNA POVIJEST HRVATSKE
Da HDZ nije postao ono što je postao.. Rat bi završio dvije godine ranije, a 30 tisuća mrtvih danas bi bilo živo?
Da tog dana, u toj sali nogometnog zonaša, stvari nisu krenule tim
putem, da HDZ nije postao ono što je postao, a načelo te stranke došao
kruti general s demodiranim okvirima očala i historiografskim
pretenzijama, bi li hrvatska povijest krenula drugim tokom?
ZAGREB - Godine 1977. američki je teorijski fizičar Steven Weinberg
napisao knjigu “Prva tri minuta” u kojoj je znanstveno-popularnim
pripovijedanjem izložio kako su svi zakoni fizike, sav ustroj svemira i
sve njegovo daljnje širenje bili uvjetovani onim što se dogodilo u
njegovoj najranijoj prahistoriji - tijekom prva tri minuta i četrdeset
sekundi nakon velikog praska. Sve poslije toga - tumači Weinberg - samo
je niz zamršenih posljedica, kao niz domina koji padaju jedan za drugim,
milijunima godina, i padaju još sada, dok mi dišemo i promatramo nebo.
Društveno-humanistički naučnici Weinberga nisu
voljeli i držali su ga pozitivističkim dogmatom. Ali, postoji nešto
zavodljivo u toj njegovoj “teoriji tri minuta” što nas (ili: bar mene)
neodoljivo privlači da je primijenimo na društvo i društvene “velike praske”. Recimo - onaj koji se u Hrvatskoj dogodio pred točno dvadeset godina, u lipnju 1991.
Nedovršeni projekt
Prošlo je dvadeset i jedna godina od hrvatskog višestranaštva, točno
dvadeset godina od proglašenja hrvatskog priznanja i nešto više od
devetnaest godina od onog datuma koji mi u Hrvatskoj od sviju triju
najviše pamtimo - od međunarodnog priznanja Hrvatske u siječnju 1992.
Dva desetljeća je prošlo otkad ovaj narod ima državu - bez koje je
narod, kako smo čuli u ta doba, “kao govno na kiši”. Dvadeset godina
puno je vremena, ali i nakon tog povijesno nezanemarivog razdoblja
hrvatska se država čini kao nekakvo improvizirano gradilište, nedovršeni
projekt u kojem nevični meštri savijaju škinu nad uputama na jeziku
koji ne znaju. Hrvatski građanin, ukratko, s tom državom nije
zadovoljan.
On se prema njoj odnosi kao prema nekvalitetnom domaćem stroju koji
su mu podvalili umjesto solidne švapske marke. Ova država ništa ne
valja, reći će naš commom sense. Administracija je spora i komplicirana,
aparat potkupljiv, stranke kvarne i bezidejne. Sve smo rasprodali, i
banke i naftu i umalo vode, sve su proždrli tajkuni, a naš je
kapitalizam divlji umjesto onog “normalnog” koji je tobože pitom.
Prvotna greška
Mit o tome
da će Hrvatska biti suverena kad bude imala nogometnu reprezentaciju i
ambasadu uz East River rasplinuo se u ovih dvadeset godina poput
tlapnje, jer u današnjem
svijetu suverenosti nema. Mit o tome da će jednom kad budemo “svoji na
svome” svijet prepoznati našu velebnu kulturu rastočio se još gore.
Možemo mi stoput imati državu, ali Katalonci i Škoti “postoje” kudikamo
više od nas, jer imaju Gaudija i ovcu Dolly, McIntosha i Pepa Guardiolu,
Trainspotting i Montserrat Caballe. Umjesto toga, mi imamo Marka Perkovića.
Ako je naša država stvarno kvarni i disfunkcionalni stroj, uzrok koji
ne proizvodi posljedice, aparat u koji ubaciš kovanicu a ne dobiješ
slatkiš - tko je za to kriv? Jesmo li pogriješili negdje usput, i ako
da, gdje? Ili je Weinberg ipak u pravu, a greška projekta u kojem živimo
počiva na samom začetku, u prva tri minuta? I koja bi to tri minuta
bila? Ona u svibnju ‘90., kad se konstituira prvi Sabor i piše Ustav?
Ili još prije, ‘89., kad je u dvorani NK Sava jedno čudno društvo
bivših udbaša, emigranata, budućih tajkuna, profesora humanistike i
oficira osnovalo stranku koja će nam vladati 16 od 20 godina?
Kako se zove ta prvotna greška hrvatske demokracije, i je li njeno ime - zapravo - Franjo Tuđman?
Karikaturalna stranka
Da tog dana, u toj sali nogometnog zonaša, stvari nisu krenule tim
putem, da HDZ nije postao ono što je postao, a na čelo te stranke došao
kruti general s demodiranim okvirima očala i historiografskim
pretenzijama, bi li hrvatska povijest krenula drugim tokom? Da se
dogodilo ono što se nije dogodilo a vjerojatno nije ni moglo - jer,
naprosto nismo taj i takav narod - bi li u nekom boljem, paralelnom
svemiru hrvatsku demokratsku opciju poveli Miko Tripalo ili Savka Dapčević Kučar?
Bismo li, umjesto karikaturalno konzervativne stranke, dobili čvrstu,
solidnu građansko liberalnu-desnicu slični onoj u Češkoj ili baltičkim
zemljama? Bi li u tom slučaju jedna stvarno demokratska i laička opcija
posisala našu provincijsku, frustriranu pučku desnicu i privela je u
razumni politički centar, daleko od užasnog utjecaja ustaških
nostalgičara i provincijskog svećenstva?
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA
