Sad kad je obrisano, da se pridruzim debilku, zivjeli autobusi iz Srbije! i traktori takodje
imamo i izvestaj sa lica mjesta....
Kako javljaju novinske agencije duž cijelog puta na trasi auto-puta Beograd-Zagreb koja prolazi Beogradom i kojom su prolazile autobuske kolone razdragani građani su bacali cveće sa nadvožnjaka i iz nepreglednih masa koje su stajali pored puta. Sa zebnjom ali i ponosom u srcu sa pokojom suzom koju su otirali sa lica pratili su autobusa okićene srpskim trobojkama iz kojih se čula gromovita pesma i iz čijih je prozorčića virila poneka poluprazna boca u kojoj se ljeskala rakija.
Izveštaj od našeg reportera sa lica mesta.
Požurili smo evo da uhvatimo momenat kad su autobusi nakratko zastali da bi putnici otpozdravili masi i malo protegnuli noge. Dotrčali smo do prvog autobusa iz kojih su pokuljali srpski junaci.
- Idem- I to idem s voljom i apetitom-odlučno reče prvi koji je stupio na asfalt- i samo ovo da kažem- žao mi je što nemam tri glasa da poklonim ovoj našoj Srbiji. Toliko od mene.
- Noćas ćemo svi- progura se jedan sa mlađi muškarac sa beretkom- noćas ćemo svi u obranu naše Srbije.
- Ja mislim da je to dužnost koju sam nasledio od od oca i od dede- zadihano će jedan još skoro dečak..
- Pa idem za srpstvo i Srbiju- odlučno će jedan čovjek srednjih godina a mi primjetismo jednu devojku i potrčasmo prema njoj
-Nije li malo čudno, devojka, pa na glasanje..
- Pa nije. Mislim da nije i da svi trebamo da se odazovemo ovom pozivu. Kad gledam televiziju i vidim što se radi i želim da pomognem. I vredi žrtvovati za ovu našu Srbiju- ponosno će devojka.
- Jedan postariji čičica je izišao zadnji. Upitasmo ga za junačko i upitasmo za razlog i odkud mu tolika hrabrost da ide pravo neprijatelju u ralje
- Pravo da ti kažem- češkao se čičica po trodnevnoj bradi- idem da podignem kod ustaša neke pare, pa ko velim što ne bi i glaso, šteta bi bilo da propadne. Ima ih mnogo koji tako rade, samo neće da reknu- šapnu nam čičica i žurno ode intenzivno protužeć noge i praveći polučučnjeve.
.
Odmakosmo se malo od gomile i popesmo se na prvi nadvožnjak prepun ljudi sa kojih je i dalje sipalo cveće kao sneg u decembru. Na naše pitanje što ih isteralo tako rano dobijali smo različite odgovore
-Želim da pozdravim naše junake, naše Obiliće, - oduševljeno će jedna žena.- Pa velim ako njima nije teško, ako njih nije strah, najmanje što mogu učiniti je da žrtvujem cveće iz jedne saksije. Jest da mi je bilo najdraže i da sam ga uzgajala mesecima ali neka, ne žalim-reče i okrenu se nazad pevajuć i pljeskajuć rukama
- Došla sam jer želim videti naše junake- otiruć malim prstom suzu ispod oka žena do nje- i barem im poželeti mnogo sreće a usput da vidim jel onaj moj među njima. Sve ove dane ga nema kući a jučer mi je rekao ide u borbu za srpstvo. Pa sam došla da se uverim. Pozdravila sam se njim već na vratima onda krišom došla. Samo da me ne vidi. Prebit će me ko mačku kad se vrati. Sumnjala sam na neku švalerku. Ali eno ga dole, vidim ga, grli se sa nekim ženama, ali mislim da su to naše junačke glasačice. Sad sam se uverila i sad mogu kući. Ostavila sam sarmu da krčka i strah me da ne zagori.
Do naše ekipe odlučno se progura jedan starac, pogrbljen u staroj srpskoj vojničkoj odori iz Prvog svetskog rata, sav okićen ordenjima. Bio je poprilično ljut.
-Odbili su me- zavika glasno i skoro plačno- odbili su me. A bio sam na probi. Deset dana sam vežbo. Sve su me probali. I svaki put sam tačno zaokružio. Noge me dete ne služe ali vidim još dobro. I kad sam bio siguran da idem rekli su- stari ne ideš- bolje da idu mlađi. Nema mesta čoveče, interes je velik a ti bi ipak mogao na glasačkom mestu nešto pobrkati, ne smemo rizikovati, razumeš- skoro je jecao starac.
Odmakosmo se od ljutitog i razočaranog starca jer je među autobosima nastala neka gužva, čulo se zviždanje, glasni protesti i povici, komešanje
- Ništa nije bilo , sve u redu sve u redu.- žurnim hodom je prilazio jedan čovjek. Posumnjašmo na organizatora puta- netko je razvio transparent- Hrvat a naš- pa je nastala gungula- nastavi šaptom- to je trebalo razviti tek kad pređemo granicu al je netko poranio. Rakija šta će te- slegnu ramenima i krene žustro davati znakove rukama da se ide.
Zadnji se ukrcao kontignet dobrovoljačkog odreda "Vuk Karadžić" sa Palilule. Nosili su ogroman transparent " Pero je jače od mača". Nisu bili raspoloženi za razgovor samo jedan veselo dobaci- Vežbali smo mesecima. U svim mogućim uslovima. Na sve smo spremni. Ne mogu nam ništa. Donatori vežbe su bili fabrika papira i grafitni zavod. Svima im se zahvaljujemo. Razvalićemo ustaše- namignu i skoči na autobusni prag i zavika -Vozi Miško!!!!-
I kolona nastavi. sa pesmom, sa oduševljenjem. Odozga je i dalje sipalo cveće. Ruke u zraku, mahanje i pokoja suza. Kolona je sve više odmicala a iz srca mnogih koji su se nalazili duž puta i na nadvožnjacima oteo se uzdah sa pitanjem- Hoće li biti sve kako treba, hoće li uspeti