AUTOR:
Romana Kovačević-Barišić

Hrvatska je moj izbor – prednosti i mogućnosti povratka u Republiku Hrvatsku, naziv je okruglog stola što ga je u Zagrebu organizirao Državni ured za Hrvate izvan RH s ciljem podizanja svijesti o potencijalima povratka hrvatskih iseljenika te aktualizacije pitanja njihove integracije.

Devet je visokoobrazovanih stručnjaka hrvatskih korijena iz svih krajeva svijeta odlučilo živjeti u Hrvatskojj pa su iznijeli svoja iskustva. Inače, na 21 fakultetu u svijetu 2000 studenata uči hrvatski jezik, a to znači upoznaju i hrvatsku književnost, povijest, kulturu i društvo, rekla je Ružica Beljo Lučić, pomoćnica ministra znanosti, obrazovanja i sporta. Iz Ureda su najavili online tečaj hrvatskog jezika na svojim mrežnim stranicama od 1. listopada.

Damian Bazan Mamić: Vratio sam se jer ovamo pripadam!

Rođen je 1984. godine u Cordobi u Argentini. Majka mu je bila Hrvatica, umrla je dok je bio dijete pa su ga odgojili baka podrijetlom iz Starigrada (Paklenice) i djed podrijetlom iz Livna, koji su stalno o Hrvatskoj pričali s ljubavlju.

– To je kao da Argentinca pitate zašto se vratio u Argentinu. Jer tamo pripada – odgovara kad ga se pita zašto je odlučio živjeti u Hrvatskoj. Došao je 2006. i u Hrvatsku se zaljubio na prvi pogled, a kaže da se u njoj osjeća kao u Disneylandu. U Hrvatskoj je upoznao i svoju prvu ljubav te je danas oženjen, otac dvoje djece, a smatra svoju postojbinu zemljom koja ima kvalitete koje želi za svoju obitelj: obrazovanje, zdravstvo, slobodno vrijeme, kvaliteta života. Od 2007. godine radi kao novinar na međunarodnom radijskom programu HRT-a u uredništvu Glasa Hrvatske, a paralelno studira geološko inženjerstvo.

Don Markušić: U Australiji sam se vozio tri sata na posao

Kao jednogodišnjak je iz rodnog Zagreba otišao s obitelji u Melbourne, odakle se nedavno vratio s diplomom pravnog fakulteta i prvi je odvjetnik - povratnik koji je, unatoč mnogim preprekama, primljen u Hrvatsku odvjetničku komoru.

– Vidim kako se stvari u Hrvatskoj mijenjaju u pozitivnom stavu, vidim mlade odvjetnike koji na pravo gledaju kroz vrednote i to me jako veseli. U Australiji sam putovao po sat i pol svako jutro na posao i još toliko natrag svaku večer, a sad mi je tako blizu sve! To puno znači za kvalitetu života. Znam da je ljudima jako teško što se tiče posla i novca, ali u Australiji i drugim zemljama, za novac za koji mislimo da je velik ljudi troše sve vrijeme i sve vikende – kaže nam Markušić, koji je najsretniji trenutak u životu doživio u Hrvatskoj - kad je netko prvi put ispravno napisao njegovo ime.

Nathalia Mocivuna Nascimento: Pradjed i prabaka 1925. otišli s Korčule

Njezini su pradjed i prabaka napustili Korčulu 1925. godine u vrijeme velike gladi, a Nathalia je rođena u Sao Paulu u Brazilu 1994. godine kao četvrta generacija naših iseljenika. Pradjedove priče o Hrvatskoj u njoj su uvijek budile znatiželju. U Zagreb je stigla prije više od godinu dana kao stipendistica Croaticuma, programa za učenje hrvatskog jezika, a upisala je lani i Tekstilno-tehnološki fakultet. – Studentski život u Zagrebu je strukturiran. Imam dečka, iz Gospića je, ali upoznali smo se u Rumunjskoj na putovanju za Helloween prošle godine. Sad zajedno putujemo, a svaki vikend smo u Karlovcu, koji volim kao Zagreb i Korčulu – ispričala nam je Nathalia, koja ističe da nikako ne bi htjela biti dio statistike mladih koji napuštaju Hrvatsku, kao što su je napustili njezini preci prije 90 godina. Život u Hrvatskoj je vrlo ugodan, kaže, i nema straha na ulicama.

Gaella Alexandra Gotwald: Ovdje je raj, ali su ljudi previše okrenuti traumi

Umjetnost je alat za socijalno poboljšanje i može dati svjetlu točku ljudima, kaže ova umjetnica s diplomom povijesti umjetnosti i arhitekture na sveučilištu Brown, a pohađala je tečajeve na Filmskoj akademiji FAMU i Akademiji za primijenjene umjetnosti u Pragu UMPRUM te diplomski studij na Europskom institutu za dizajn lED u Milanu. Radila je u brojnim institucijama od Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku do Cinecitta filmskih studija u Rimu te na projektima od Mozambika do Italije i Indonezije. Živjela je u 13 svjetskih gradova no nigdje nije tako lijepo kao u Hrvatskoj. – Hrvatska je raj na zemlji! Ima nevjerojatne prirodne ljepote, bogatu kulturu i povijest, dobru klimu, iznimno talentirane i dobre ljude – kaže. No ljudi su, dodaje, previše okrenuti traumama iz prošlosti pa ne potenciraju mogućnosti koje Hrvatska ima, a na kojima bi mnogi bili zavidni.

Martina Rajić: Talijanka s austrijskom diplomom

Kći Talijanke i Hrvata, rođena je 1986. godine u gradu

 Pordenoneu u Italiji, ali se obitelj ubrzo preselila u Graz gdje je Martina odrasla i provela 27 godina. U Grazu je završila jezičnu gimnaziju, nakon čega je upisala pravni fakultet i diplomirala u siječnju 2010. godine.

– Ljudi u Hrvatskoj, njihova toplina i mentalitet ono su što mi se najviše sviđa. U Zagrebu imam društvo, upisala sam postdiplomski pa sam upoznala puno ljudi. Izlazimo najčešće u Tkalčićevu na kavu, posvuda – opisuje. Martina govori pet jezika: njemački, talijanski, hrvatski, engleski i francuski. Radila je na Županijskom sudu u Grazu, potom živjela u Beču, gdje je iduće tri godine radila u međunarodnom odvjetničkom društvu. No, unatoč karijeri i dobroj zaradi, preselila se u Zagreb, a početkom godine s kolegom otvorila tvrtku za prevođenje. Tu se, kaže, napokon osjeća da je doma.

Kristina Wolsperger Danilovski: Malo zemalja ima besplatno zdravstvo

Ono što nije dobro u Hrvatskoj to je previše negativizma. Sve se u Hrvatskoj samo kritizira, a ne ističu se prednosti i pozitivne stvari kojih ima jako puno – govori ova 42-godišnja Zagrepčanka koja je s diplomom Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta i magisterijem iz kemije na PMF-u krajem 2008. otišla u Kopenhagen. Napisala je knjigu “Danci i stranci”, koja je lani proglašena debitantskim hitom, a u kojoj uspoređuje Hrvatsku i Dansku. Obje zemlje imaju donekle sličan socijalni sustav vrtića, škola i besplatnog zdravstva. No, Danci su sretan narod jer imaju sposobnost sve svoje proglasiti najboljim, a kada se sto puta za nešto kaže da je dobro, takva postaje i percepcija, objašnjava. – Danci su impresionirani što još netko ima besplatno zdravstvo, ali mi svoje zdravstvo svakodnevno kritiziramo, navodi.

Igor Jurak: Znanstvenik se vratio unatoč ponudama

Voditelj je laboratorija za istraživanje virusa na Odjelu za biotehnologiju Sveučilišta u Rijeci. Rođen je u Varaždinu i u mladosti sanjao je sportsku karijeru, ali diplomirao je molekularnu biologiju na PMF-u u Zagrebu i nedugo zatim zaposlio se na Institutu Ruđer Bošković, a 2002. otišao na doktorat u Wurzburg u Njemačku gdje je i doktorirao u području virologije. Nakon kraćeg boravka na Institutu Robert Koch u Berlinu, odlazi sa suprugom Hrvaticom, također znanstvenicom, na Sveučilište Harvard u Boston. Za boravka u Americi postao je otac dvoje djece. Usprkos ponudama za posao izvan Hrvatske, nakon 11 godina s obitelji se vraća i danas vodi svoju istraživačku skupinu.

– Nismo požalili. Trebalo je tri godine za naš povratak, dakle dug proces za povratak znanstvenika i nužna je pomoć institucija. Imali smo je, ali je dugo trajalo, navodi.

Alesia Cristina Veracoechea Juriša: Inženjerka iz Venezuele sada je doma

Rođena je u Venezueli 1985. godine, naftna je i građevinska inženjerka. Magistrirala je 2011. u Španjolskoj istraživanje i proizvodnju nafte i plina, gdje je i stekla prva poslovna iskustva. Njezin djed, rođeni Zagrepčanin, emigrirao je u Venezuelu 50-ih 20. stoljeća. Za život u Hrvatskoj odlučila se iz ljubavi prema dalekoj domovini o kojoj joj je pričala majka. Hrvatsku je, ističe, odabrala jer je to zemlja u kojoj se osjeća kao kod kuće, a kaže i kako je upravo ovdje pronašla sve što joj je nedostajalo. Uz prirodne ljepote njezine druge domovine ističe ljubaznost ljudi i sigurnost. Od travnja ove godine ponosna je hrvatska državljanka. Danas živi u Zagrebu te intenzivno uči hrvatski jezik kako bi što prije i što kvalitetnije mogla krenuti u poduzetničke vode. Alesiji se odnedavna pridružila i majka te zajedno nastavljaju hrvatsku priču.

Matthew Anthony: New York je preskup i nije kao u serijama

Bojao sam se rasizma jer mi je mama Filipinka, ali ljudi u Hrvatskoj uvijek su ljubazni, podijelio je s nama Hrvat iz Dubrovnika. Od malih nogu bio je okružen hrvatskom kulturom u vlastitu domu, ali i kao član i voditelj hrvatskog kulturnoumjetničkog društva u Douglastonu u Queensu. Hrvatsko je državljanstvo dobio s devet godina. Matthew kao dijete nije naučio hrvatski jezik, ali ga je sjajno naučio preko programa Croaticum. Na sveučilištu u New Yorku studirao je španjolsku i francusku književnost, a nakon studija radio je dvije godine kao asistent engleskog jezika u Parizu te u Madridu. – Hrvatsku u razgovoru nerijetko branim od Hrvata. Ljudi me ovdje pitaju zašto sam otišao iz New Yorka. Ali New York nije ono što vide u serijama, tamo je teško imati stan u centru i nema provoda u kafićima, to imate ovdje! Pa ni serije se zapravo ne snimaju u New Yorku jer je preskupo, lokacije su u Kaliforniji!

AUTOR:
Radmila Kovačević

Otprije točno dvije godine Hrvatska je bogatija za mladu australsku obitelj Begonja; Matu, Sarah Jane i malog Vladimira. Sydney su u proljeće 2013. zamijenili zadarskom okolicom. Moglo bi se reći: zov djedovine. Iznenađuje jedino što ga je čula Sarah-Jane.

– Moj suprug Mate rođen je u Australiji, oba roditelja su mu Hrvati, otac mu je preminuo, a majka još živi u Australiji. Nadam se da će nam se u našem selu i ona pridružiti kad završimo kuću. Ali da, moja je ideja, nakon jednog duljeg posjeta Hrvatskoj, bila da se trajno doselimo ovamo. Istini za volju, Mate se brzo složio – otkriva Australka, koja je svojim turističkim blogom Chasing the Donkey (U lovu na magarca) našu zemlju približila svojim zemljacima, ali i brojnim modernim nomadima s drugih kontinenata.

Obožavam kuhati

Ne krije da voli magarce, što se spojilo u imenu bloga, ali priznaje da i samu sebe smatra pomalo tvrdoglavom. Tvrdoglavosti joj itekako treba kad svladava hrvatski, u kojem nije savršen ni suprug, ali zato mali Vladimir nema tih problema pa s lakoćom usvaja i engleski i hrvatski.

– Uskoro će u vrtić – kaže ponosna mama, koja svom jedincu obožava kuhati hrvatska jela.

– Za razliku od tripica, recimo, sarmi i punjenoj paprici ne mogu odoljeti, a ta su jela bila i jako čitana tema na blogu – kaže.

Ljubav prema Hrvatskoj, međutim, nije krenula s tanjura. Negdašnja menadžerica u marketingu 'pala' je na – Velebit.

– Prvi sam put posjetila Hrvatsku s Matom prije 15 godina za 90. rođendan njegove bake. Sve mi se svidjelo, ljudi, način života, hrana..., ali Velebit me jednostavnohipnotizirao. Nikad nisam vidjela tako bijele planine. I dandanas se zagledam u njegove vrhunce i divim se kako je veličanstven – očarana je Sarah Jane.

Hrvatskoj nalazi samo jednu manu, udaljenost od rodbine u rodnoj Australiji.

– Znala sam ja koliko nas kilometara dijeli, ali kad mi se lani sestra razboljela i kad su mi rekli da su iduća 24 sata kritična, shvatila sam kolika je to zapravo barijera – priznaje Sarah Jane, koja u domovini obično provodi božićne blagdane.

Prvi sam put posjetila Hrvatsku prije 15 godina, sve mi se svidjelo, ali Velebit me hipnotizirao

Sarah Jane Begonja

Zasadili masline

– Sestra se oporavila i naravno da uvijek uživam posjetiti obitelj i prijatelje. Ali mjesec dana mi je gornja granica. Nakon ta četiri intenzivna australska tjedna, s iscrpljujućim prometom, spremna sam za povratak u Hrvatsku i u naš seoski mir – kaže Sarah Jane.

Cijela je obitelj trenutačno fokusirana na gradnjuobiteljske kuće, a kad se skrase pod svojim krovom, posvetit će se turizmu. Suprug Mate već uči računovodstvo, a posadio je i 75 maslina. San mu je, kaže Sarah Jane, vlastito maslinovo ulje.

– Mnogi su nas hrvatski prijatelji pitali jesmo li ludi kad smo se odlučili doseliti iz Australije, ali mi uistinu uživamo u ovom načinu života. Puno je usporeniji nego u Sydneyu. Upravo je takav tempo života ono što najviše razlikuje ovdašnju svakodnevicu od australske i što nas je, uostalom, i najviše privuklo u Hrvatsku. Povrh toga, ljudi u Hrvatskoj su jako obiteljski orijentirani, što je nama također jako važni, a to u Australiji uzmiče pred užurbanom zahtjevnom svakodnevicom – kazuje Sarah Jane, koju posebno oduševljava spremnost Hrvata da pomognu strankinji koja tek uči njihov jezik.