'Fraze o zajedništvu su lijepe, ali nas zanima EU novac', kaže Milanović. Hrvatska je ušla u EU, ali Europa još nije ušla u Hrvatsku. Ili, kako bi neki rekli, lako je odvesti djevojku iz sela, teško je odvesti selo iz djevojke. Nigdje vas neće lijepo gledati ako kažete da ste u neku zajednicu ušli samo zato da biste od drugih njenih članova izvukli što više novca, i da vam uopće nije cilj doprinositi zajednici, već živjeti na tuđi račun.
A nije prvi put da Milanović to govori, na zgražanje zapada. Iako je davno obećao da neće sumanuto rezati vrpce pred izbore, Milanović napasti da to radi ipak nije odolio, pa je već i puno prije službenog početka kampanje počeo voditi kampanju. Kad već nije u stanju riješiti ključne probleme države, uvijek može nešto otvarati ili puštati u pogon. Tako je danas, nakon jalovog razgovora s braniteljima u Savskoj, pojurio na otvaranje kanala Kneževi Vinogradi-Zmajevac u dužini od 12,3 kilometara, u čiju su izgradnju Hrvatske vode uložile 102 milijuna kuna.
Kako je Hrvatska u samom europskom dnu po količini navodnjavanih površina, a unatoč slavonskoj zemlji koja ima potencijala za prehraniti pola Europe ne uspijeva prehraniti ni samu sebe, svrha takvih kanala nije sporna. Sporno je ono što je rekao. A rekao je kako je cilj da ovakve projekte ubuduće financiramo, koliko god je to više moguće, iz fondova Europske unije. “Velike fraze o zajedništvu i europskoj ideji su lijepe, ali mi smo dugo čekali na članstvo u EU i sada nas, osim zajedništva, zanima i novac te dobri projekti”, poručio je premijer i dodao kako tek onda “ova cijela priča ima smisla i zaokružena je”. Ukratko, mi smo ušli u EU jer želimo njemački novac. Što je u tome loše?
Sve. Baš sve. Pritom ne mislim reći da je korištenje EU fondova pogrešna politika, ali je pogrešan način razmišljanja “mi ćemo malo nešto kao raditi, koliko moramo a ne koliko možemo, a usput ćemo gledati ogrebati se za što više novca”. Milanović je 2012. godine, prilikom prijema u EU za koji njegova vlada nije imala nikakve zasluge – sve je sredila ona prethodna, Jadranke Kosor – na izravno pitanje austrijske novinarke o tome što njegova zemlja očekuje od članstva u EU, i koji su nam ciljevi, u maniri pravog balkanskog krkana, odgovorio bez okolišanja: “Naš je cilj izvući iz EU više novca nego što ćemo uplatiti”. I odjahao u dvoranu. Novinarka je posprdno prokomenitrala njegove mudre riječi u stilu EU televizijskoj publici, u stilu, “Eto vidite, dobili smo još jednu novu članicu koja misli živjeti na tuđoj grbači”. Već taj njegov prvi nastup pred šefovima EU diplomacije i europskom javnosti, je bio čisti debakl i izazvao je prezrive komentare i dizanje obrva. Takve koji dolaze s frazama tipa “e stari imaš kunu, skupljam lovu treba mi za Pelješki most’ tamo ne vole. Njih zanima što radite i što ste uradili, pa ako je od koristi za zajednicu, možda i od zajednice nešto kapne. Ali ljude koji dolaze i otvoreno govore kako su tu samo zbog novca obično smatraju Balkancima. Ne bez razloga, jer takav obrazac ponašanja je svojstven za Balkan.
Na svom prvom nastupu kao premijer jedne članice koja je tada već imala zajamčeno članstvo u EU, u Briselu krajem 2012, rekao je: “Hrvatska može biti zadovoljna jer će ulaskom u Europsku uniju dobijati neusporedivo više novaca nego ranije, odnosno dobit će priliku da iskoristi jako puno sredstava”. Spomenuo je i da je Hrvatska “solidarna sa skupinom država koje se nazivaju prijateljice kohezije, a koje se zauzimaju da mjere štednje u proračunu EU-a ne idu na štetu kohezijskih sredstava iz kojih se financiraju projekti namijenjeni smanjivanju razlika između bogatih i siromašnih regija u Uniji.” Naravno, priliku Hrvatska nije iskoristila, među inim i zato jer EU novac koji daje strogo i kontrolira, a nama je to problem jer se ne može krasti. Drugim riječima, Hrvastka se po starome nastavila zaduživati i napuhavati cijene projekata da bi netko mogao natrpati džepove. A EU ne financira bojanje tunela pet puta. Niti pristaje financirati projekte koji nisu dobro dokumentirani, pa tako Hrvatska već godinu dana čeka da Jakovina napiše program razvoja poljoprivrede koji bi EU prihvatila i dala za njega novac. Možda je i bolje da smo tako loši u povlačenju novca iz EU fondova, jer tamo provjeravaju kako je utrošen doslovno svaki euro koji su dali. Mogu doći u kontrolu i pet godina nakon što smo utrošili njihova sredstva, i ako slučajno nađu neku nepravilnost – a da će je u Hrvatskoj naći je jednako sigurno kao i da će policija u Zagorju na Martinje naći pijanca za volanom – morat ćemo im vratiti sve novce kako god znamo, s kamatom i globom jasno.
No problem je u tome što se nitko nije obogatio, niti postao uspješan, grabeći tuđi novac. I Grčka je ulaskom u EU dobila ogromne mogućnosti da živi od tuđeg novca, a sad dobiva po ušima. Zašto? Pa jer su se navikli živjeti od nezarađenog novca – a dati nekom nezarađen novac je najgora stvar koju mu možete uraditi. Na taj način se od skromnih, siromašnih, ali poštenih ljudi koji žive od ono malo što imaju stvaraju prosjaci, nezajažljivi ljudi koji daju sve manje, a traže sve više. Stvara se kod ljudi iluzija da je moguće živjeti od tuđeg novca, i to živjeti dobro. To je iluzija koju je stvarao i socijalizam, ali problem je jednostavan: kad – tad ćete ostati bez tuđeg novca. A tada ćete se naći u goroj poziciji nego što ste bili prije. Čak i da niste nikom dužni: jednostavno, jednom kad se naviknete na život iznad svojih realnih mogućnosti, iznad onog koliko stvarno možete zaraditi, više se ne možete “stisnuti” na razinu standarda prije toga, ne bez ogromnih trauma. To je otreženjenje s gadnim mamurlukom koje nužno slijedi nakon pijane noći. Dokaz tome su dobitnici na lutriji: nitko od njih nije nikad zadržao bogatstvo, brojni su se jednog jutra probudili kao bankrotirani narkomani i alkoholičari, sa skupim životnim navikama, samo da bi shvatili da ne samo da nemaju više ni novčića, a posao su davno ostavili, nego da više nisu u stanju niti raditi, niti zarađivati, a k tome su i dužni na sve strane.
Volio bih kad bi naš cilj bio nešto ponuditi Europi, a ne tražiti milostinju. *ebeš, s oproštenjem, državu koja je ušla u EU da bi od nje tražila milostinju. Kao nekada Kosovo i Metohija u Jugoslaviji: što smo više davali za “nerazvijene”, to su oni bili nerazvijeniji u odnosu na nas iz Slovenije i Hrvatske, i to nezadovoljniji iznosom koji dobivaju. “Bogate sjeverozapadne republike” – bogate u Jugoslavenskim okvirima – su smatrale da previše novca daju sirotinji, koja je samo sve veća sirotinja svaki dan, i da to koči njihov vlastiti razvoj. Nerazvijeni su vikali “Priština radi, Beograd se gradi” i vikali da ih bogati pljačkaju kupujući jeftine sirovine i prodajući im skupe proizvode. Eh, da, znanje ima cijenu, i poduzetnost.
No, problem je što ova Vlada ima istu logiku kao i prosječni hrvatski građanin, koji stalno gleda kako bi užicao od države (dakle od drugih građana) što više novca. To je s jedne strane razumljivo i ljudski, no vlada se tako ne smije ponašati. Za nezarađeni novac se u narodu kaže “s vragom došlo, s vragom otišlo”, a izgleda da to jedino u Banskim dvorima ne razumiju. Jedini put do statusa razvijene države ide preko obrazovanja, stjecanja znanja, rasterećenja onih koji zarađuju i stvaraju od parazita koji žive na tuđi račun. I do smanjenja broja građana socijalnih slučajeva, a povećanja onih koji doprinose zajednici i sebi svojim radom, i ostane im neka kuna da uplate u proračun za mirovine, za one koji ne mogu raditi, invalide. No Milanović ne smatra da je to baš tako: “Da smo u EU ušli ranije većinu tih projekata koje smo sami financirali, kao što su recimo autoceste, financirala bi EU tako da su naši zahtjevi sada mali, ali su legitimni. Tu mislim na Pelješki most, odnosno na način povezivanja hrvatskog sjevera s jugom”, rekao je Milanović na spomenutom sastanku s čelnicima EU 2012., i naglasio da će, dođe li do realizacije Pelješkog mosta, svaki treći euro za taj projekt uplatiti Hrvatska. Evo, dio ćemo platiti sami, a dvije trećine Nijemci! Iskreno, kad bismo mi mogli sami platiti taj most, i još dati Nijemcima za dio njihovog, to bi značilo da smo mi razvijena i bogata zemlja. Ovako, ostajemo samo onaj koji žica kunu po sistemu “daj, znam da imaš”. Ali do statusa bogate i uspješne države se ne dolazi žicanjem tuđeg novca, niti tako da drugi ulažu u naš “razvoj”. Niti jedna država koja se na to oslanjala nije od toga imala nikakve trajne koristi, samo masu problema. Nisu Kosmet u Jugoslaviji i Grčka u EU jedini primjeri oslanjanja na financiranje od strane “razvijenih”, ima ih masu u svijetu. I svi redom su samo još više zaostali. Nama očito treba promjena mentaliteta iz balkanskog žicarsko – grebatorskog u njemačko skandinavski. Jeste li se kad zapitali zašto je u Švedskoj desetljećima opstajala u Jugoslaviji opjevana “socijalna država”, u kojoj su socijalna prava bila veća nego u socijalizmu, a bila je uspješnija od liberalno kapitalističkih država, bar dok nisu doselili Balkanci i Arapi? Zato jer tamo nikom nije padalo na pamet zloupotrebljavati socijalne povlastice i prava. Tamo je vladala striktna radna etika. Nikom nije padalo na pamet ne raditi, ako ima dvije noge i ruke i može raditi. Nikom nije padalo na pamet živjeti na tuđoj grbači, jer to u tamošnjem društvu nije bilo prihvatljivo. Na Balkanu jest, pa su se stoga sva prava zloupotrebljavala do besvijesti, da bi na kraju morala biti ukinuta.S te strane, ni fondovi nisu loša stvar, ako ih se ne zloupotrebljava kao izgovor za vlastitu neaktivnost. Divan primjer balkanskog mentaliteta je i riječki gradonačelnik Obersnel, koji već desetljećima čeka da mu Vlada isfinancira novu bolnicu i novi autobusni kolodvor, kao što je većim dijelom isfinancirala i obilaznicu. Zato Rijeka, nekoć najbogatiji grad u Hrvatskoj, već dugo tone i gubi se u osrednjosti i neuspješnosti, a mladi iseljavaju kao nekoć iz Dalmatinske zagore. Zato je potrebno ipak pronaći malo ponosa, i reći ne nezarađenom novcu. Jer više vrijedi ono što ste sami stvorili, makar bilo i skromno, nego palača koju su vam poklonili, a vi nemate novca ni za struju i vodu u svom malom stanu. S ovakvim razmišljanjem premijera Milanovića, Hrvatska je na sigurnom putu da postane nova Grčka.
