Suziti fizički životni prostor, stisnuti ga oko tijela tako da se izbrišu granice u prostoru jer prostor i nije drugo, kako kaže Aristotel, do prva granica tijela - tako su sve totalitarne povijesne političke tvorbe prijetile neposlušnima ili neprilagodljivima pravilima režima. Povijest represije je, kako je nenadmašivo pokazao M. Foucault, samo promjena mjera stezanja, stiskanja i zaptivanja građana, slikovito rečeno divovski šrafštok, baršunasti ili čelični, svejedno. No, koliko god bila nepodnošljiva fizička ograničenja, čovjek se još nekako može dovinuti da ih izbjegna ili da ih barem lakše podnosi. S otkrićem psiholoških, ponajviše medijskih represivnih oruđa, prefrigano i huljski svaka totalitarna represivna vlast čini ono što daleko nadilazi fizičko stezanje prostora oko osobe – ona suzuje, umrtvljuje, poništava, razara mogućnosti izbora, jednom riječju, ona namečući sebe sve izvan sebe proglašava pogubnim, suvišnim, promašenom alternativom. Obrazac je naravno bipolaran – ili mi ili oni, rast ili suze, napredak ili nazadak, ono drugo nije signifikantno, ono drugo je dapače beznačajno.

Malokoji se narod tako sustavno, isprva skriveno i prikriveno ali postupno sve više histerično bučno, zapljuskuje valovima straha od drugoga, prijetnje da je alternativa, ako uopće postoji, šuplja, malokoji narod tako šaptom pade u kolektivnoj psihozi anksioznosti jer se stalno rasplinjuje jedna za drugom upravo zadnja obmana – nema više izbora. Sjetite se samo: desetak smo godina kao nijemi turisti u vlastitom opstanku pobožno gutali parole – Europa nema alternative. Bez ostatka. Bez jednoga suvisloga proročkoga ili barem opominjućega glasa u političkome javnom prostoru (ako bi se tkogod i drznuo podići glas gotovo da su ga proglasili ridikulom) koji bi razlabavio taj „šrafštok“ i smireno razložio da alternativa postoji čak i kada su naše oči slijepe ili posve nesvikle na nju ili čak i kada smo zavedeni ili smo se sami dali zavesti od programirane lobotomije – da, alternativa postoji jer uvijek imamo više centara u mozgu. Ako smo je čak filozofski promašili, ona je ipak fiziološki zadana. Ako vas je primjer s Europom asocijativno naveo da pomislite kako je riječ o prekrupnom nacionalnom interesu i da sve razborite koncepcije alternativa padaju pred nagonom za samoodržanjem, pa je to glavni razlog što smo prihvatili da Europa nema alternativu, to je samo stoga što vražji mehanizam samouskraćivanja, poništavanja i razaranja prava na izbor upravo i ima svoje najubojitije žalce u privikavanju građana preko nešto bezazlenijih ili čak manje bitnih socijalnih i političkih mogućnosti izbora. Mogao bih ih nizati do besvijesti od 90-tih naovamo, no to smo ionako tako i toliko pounutrili da bi bilo previše bolno iščeprkati (primjerice, jedna od dražih mi je – privatizacija nema alternative jer je država loš gospodar, i to samo nekoliko godina prije nego je cijeli svijet u krizi reagirao nacionalizacijom bankarskoga sustava!?).

To prijeteće samougrožavanje nijekanjem razboritoga prava na alternativu nema samo svoje ontogenetske simptome u hrvatskome kolektivnom prostoru, ono je toliko vješto programirano da se potiho koristi kao filogenetska vertikala, počevši od infantilnoga. Nikada neću zaboraviti popularnu dječju TV-igricu u doba demokratskoga sazrijevanja u kojoj su djeca trebala navoditi lika po imenu Hugo po TV ekranu. Nakon što bi ih lijepo dočekao, Hugo je gotovo šeretski izgovarao – „štogod učinio, pogriješit ćeš“. Da, imamo samo jednu mogućnost, alternativa je propast, bezdan, Hugo se sunovratio u provaliju, a nama, je li, zrelim građanima, jednako tako zvoni: štogod mislio, moguć je samo jedan odgovor pred glasačkom kutijom, stop drugoj mogućnosti. Stop! Halt! Halternativa je svaka alternativa.

Ako ste i pomislili da je podsjećanje na Huga infantilno kao i prejeftino psihologiziranje i simplificiranje inače širokoga motivacijskoga polja jer se ipak šarolikost i mnogostrukost političkoga spektra ne može reducirati ma kako bila uspješna ova podmukla interiorizacija, Zoran Milanović se konačno odlučio i na zadnje razobličavanje – nije to pitanje samo mi ili oni, to je sada pitanje ja ili Karamarko. Naravno, valjalo je opravdati ovaj logički pars pro toto, „komad“ za cjelinu, odnosno valjalo je malo poljuljati dojam nabildanoga ega, pa je dometnuo „nije da mislim nešto posebno o sebi, ali...“. Eto i posljednje lažne alternative, evo sužavanja svega hrvatskog stalno se množećega i dijelećega političkoga prostora (dva Hrvata – tri stranke) na zadnju totalitarnu bipolarnu matricu – ili ja ili Karamarko, aut Caesar aut nihil, ili ćete, dragi građani, sa štitom (jer rastemo i bit ćemu uskoro dovoljno veliki da vas štitimo čak i od imperijalnih bankarskih sila) ili na štitu (ostat ćete izloženi na milost i nemilost, Crni vam nosi prokletstvo propadanja). Ako vam se i činilo da za ove izbore u socijalnom herbariju i mobilijaru imate daleko više legitimnih pa i legitimiranih opcija (orasi, hrastovi, lipe, mostovi), sve je to, dragi građani, za našega premijera, za papskijega od pape Franje, za anđeoskijega od Angele i finijega od Finaca koji nisu imali građanski rat – igra šarenih perlica. Nije da nešto posebno mislim o tom herbariju i mobilijaru. Ali još me više nervira Milanovićeva poruka: uozbiljite se do mjere našega rasta – halt! Ili ja ili Crni. Aut Cancelar aut nihil. I ništa nemojte misliti, jer što više mislite to se, kantovski rečeno, um nužno zapliće u antinomiju. Antinomija čistoga bezumlja.

Naravno, sada nastupa sila eminentnih opinion šmekera, poput primjerice Gorana Vojkovića, tipa kojem riječi imaju leptir mašnu jer mu je i politička sudbina leptirska – od desnici sklonijega liberala postao je HNS-ovac. Ti, dakle, opinion šmekeri, nastoje razriješiti ovu antinomiju čistoga bezumlja time što će učiniti nemoguće - Zokija pokazati, doslovno i prokazati kao manje zlo, kao onu krajnost alternative koja je ipak podnošljivija i prihvatljivija od druge krajnosti. Kao pravi navijači, međutim, svjesni su da je prvo nužno natociljati još one neodlučne, nasaditi ih da se uhvate u zamku dihotomije pa se stoga krste sa sve četiri kako to da Karamarko ne želi prihvatiti sudbonosni povijesni izazov i sučeliti se sa Zokijem (premda im i sama govorna praksa kao izraz društvenosti posvjedočuje da izazovi nemaju odazove). Ne ulazeći u motivacijske sheme Karamarkova odbijanja izravnih sučeljavanja, pri čemu smo najbliže tome da cvika, nikome nije palo na pamet razobličiti ovu antinomiju dihotomije: jednostavno, ne mogu se sučeliti premijerski kandidati jer to nije natjecanje Premier league nego je natjecanje za hrvatski predstavnički demokratski dom, niti sada niti ikada nismo tragali za dva mužjaka u džungli nego smo birali predstavnike i zastupnike građana, ovo nije nadmetanje u legitimaciji despotske verbalne komunikacijske moći nego nadmetanje u legitimaciji prestavničkoga tijela. No, čak i da nasjednemo i pristanemo na obrazac po kojem se izbori svode na dvije stranke, pa je eo ipso najvažnije tko ih vodi, dakle uhvatimo se u ralje dvoglave aždaje ili jednostavno iz cirkuske medijske zabave znatiželjno odobrimo takvu debatu, nevjerojatno je da nikome baš u ovoj državi nije palo na pamet reći Zokiju i njegovu strategu da Hrvatska nikada nije i, ufajmo se u zadnje vijuge razboritosti, nikada neće biti kancelarska država ma kako se pokoji vrli državnici s njome ponašali. Ovo što čini Zoki je puzajući državni udar, rušenje ustavnih temelja, preslagivanje ustavnopravnih položaja i običaja ove države, kakvome se, doduše, nije mogao po svojoj personalnoj naravi oduprijeti ni Ivo Sanader, ali su se ipak, ma kako mu inače servilno služili, oduprli barem poneki u njegovoj blizini. Ali oko Zokija više nema ni grama težine na koju bi se moglo osloniti ustavnopravno ispravno službovanje vlade, njemu je vlada postala teretana za bildanje vlastitoga ega. Jer kancelarski je sustav u federalnoj Njemačkoj jedino funkcionalno nužno ustrojstvo središnje vlasti. S mogućom, ali ipak neizvjesnom pobjedom, Zokijeva bi se premijerska formativna faza u kojoj je ipak barem nominalno i normativno bio samo princeps (primus) inter pares, pretvorila definitivno u kancelarsku formaciju princeps legibus solutus, u slobodnom prijevodu kancelar je iznad vlade.

Perfidni prokleti mehanizam (samo)uskraćivanja mogućnosti jednostavno voli igru figuricama, njemu je Hugo figura grata. Sve je na tome da se posmakne što više figurica, da, baš posječe, sruši, uništi, razori. Sav se biološki i socijalni diverzitet tada svodi na primordijalnu bestijalnu snagu – dva će se bika sudariti glavama (jer oni i jesu glave svojih plemenskih zajednica, Zoki purgerskoga urbanoga plemena koje govori engleski kao materinji, Mrki zatucanoga ruralnoga koje prijeti čak i prosvijećenim apsolutima jugoslovenskoga teatra), dva će se hiperbiktivna mužjaka sučeliti ne kao osobe nego kao principi vladanja. Nije puka koincidencija da je Zokijeva strategija (nomen est omen) braunovska: jedini šansa da vas ne snađe Mrki ili Crni je da prihvatite Sivoga. Sivo naime potire opreke Crnoga i Bijeloga. Zato svi ti opinion šmekeri koji se manevarski dodvoravaju političkim elitama pod naslovom svojega naprednjaštva i tuđega nazadnjaštva potpuno pogrešno procjenjuju: ne igra Zoki ovu igru kao hazarderski va banque zato što je to jedini način da ostane i opstane kao predsjednik SDP-a, svira se njemu za tradiciju socijaldemokracije (sutra će okrenuti leđa račanovskoj detuđmanizaciji i postati najgorljiviji tuđmanovac et vice versa), ovu igru igra jer je ulog na stolu sve – s izbornom pobjedom postaje kancelar, mijenja se ustavnopravni položaj u legitimacijskom i običajnom smislu, na što će se samo kao prirodno nadovezati umrtvljivanje ionako već difamacijom načetih institucija: predsjednica će se birati u parlamentu, parlament u kabinetu kancelara personalno sjedinjenoga s predsjednikom stranke, ustavni suci više čak ni u parlamentu (taj će se „uhljebnički“ relikt ukinuti), čelnici lokalne i regionalne samouprave pod kancelarskim stolom po načelu tko je bliže k nozi i cijeli će, ionako prividni, šaroliki i mnogostruki socijalni i politički diverzitet biti samo fosilni ostatak, sloj u evolucijskoj mijeni. Jer evolucija ne poznaje alternative, samo prilagodljive alternacije. Samo jedno „h“ dijeli hrvatski narod od halternacije.