Grozim se pojma „zločinački režim“, a napose „zločinačka država“. Upravo to su sinonimi koje većina medija, političara i povjesničara svakodnevno vezuje uz Nezavisnu državu Hrvatsku, nastojeći tako stvoriti sliku kako je cijelo to razdoblje hrvatske povijesti samo i isključivo zločinačko, kako ga treba iskorijeniti iz sjećanja, a kad se o njemu ipak progovori, onda to uvijek mora biti s osudom. I, naravno, nije zgorega još jednom ponoviti kako se radi o „zločinačkoj državi“.
Čitajući i slušajući takve konstrukcije, čovjek se mora zapitati: što je to, uopće, država? Za mene su država, ponajprije, ljudi koji u njoj žive i rade, doprinoseći na taj način svome osobnome, ali i napretku naroda/države kojima pripadaju. Stoga, kad netko kaže „zločinačka država“, time zapravo poručuje kako je apsolutno sve što se dogodilo u razdoblju NDH zločinačko. Strašno je to! Nisu li ljudi u to vrijeme radili iste ono što mi radimo danas: svakodnevno išli u školu ili na posao, obrađivali zemlju, molili se Bogu, igrali za reprezentaciju, služili svojoj tadašnjoj državi na način na koji su mogli u okviru svojih mogućnosti? Po „modernim“ tumačenjima povijesti, ispada da nisu, po njima ispada kako je svakom Hrvatu u tom razdoblju povijesti jedino i isključivo na pameti bilo naći i likvidirati sve one nepodobne. I svatko tko je pristupio vojsci, činio je to zato što je želio krvoločno ubijati sve Srbe, Rome i Židove, a ne zato što je možda bio mobiliziran, ili je jednostavno osjećao dužnost biti vojnikom svoje države.
Da, počinjeni su za vrijeme NDH zločini, kao što su počinjeni u svakome ratu, i to je činjenica koju nitko nikada nije osporio. No, izvlačiti te zločine svako malo kako bi se ocrnilo cijeli jedan narod, pritom zaboravljajući okolnosti koje su prethodile nastanku NDH i općenito hrvatsku povijest, perfidna je igra. Još perfidnijom, ali i prozirnijom, ta igra postaje kad vidimo s kakvom „objektivnošću“ ti isti mediji, političari i povjesničari analiziraju razdoblje prije proglašenja NDH, razdoblje nakon Drugog svjetskog rata, te u konačnosti i Domovinski rat. Sva ta nulta tolerancija na zločin odjednom postaje mnogo labavija, odjednom se stvari ne gledaju onakvima kakve su zaista bile, nego se gleda cjelokupni kontekst. Onda se nalazi sto opravdanja, onda se na stol stavljaju plusevi i minusi, onda više ni zločin nije zločin, nego, doduše neprihvatljiva, ali donekle razumljiva posljedica svega što se događalo u NDH.
Da će jednom i komunističku Jugoslaviju nazvati zločinačkom, previše je očekivati od „naprednih“ medija, političara i povjesničara, no to se od njih ni ne traži. Kao što sam rekao za NDH, za mene država nikad ne može biti zločinačka, jer država su svi ljudi koji u njoj žive. Međutim, minimum onoga što bi spomenuti mediji, političari i povjesničari trebali učiniti je jasna i nedvosmislena osuda zločina koji je počinio komunistički režim, te pokazati barem dio žara koji imaju kad trebaju ocrniti NDH, a time posljedično i cijeli hrvatski narod.