tekst o katastrofama nije los, ali mislim da propusta komponentu da je to jednostavno ljudski. kod svakog je tako.
ogromna tragedija te natjera na zaljenje, ali opce i nimalo osobno.
svaka pojedinacna tragedija nas 'tjera' da vise suosjecamo jer lakse pronalazimo osobnu relaciju.
to je ljudski i ne znaci da nemamo sucuti kod velikih katastrofa (a mislim i da nema veze gdje je katastrofa, to je vise problem medija i njihovog rasisticko-sovinistickog odnosa, jer moje emocije vezane uz WTC ili Katrinu su posve iste kao one vezane uz Mianmar ili tsunami).
ali pojedinacne katastrofe nas vise pogode jer se u njima lakse prepoznajemo.
ako netko u novinama procita kako je malo dijete pregazio auto, a sam ima dijete, pa je tu jos i neka slika, to ce ga duboko pogoditi.
u Mianmaru su poginule tisuce djece ali to je jedna druga razina stradanja, covjek se jednostavno ne moze direktno povezati s tom tragedijom.
a dalo bi se pricati, no to je druga i puno kompliciranija prica, i o tome da pojedinacne tragedije mozda i na osobnoj razini jesu teze od masovnih. ne moze se to objasniti u par crta, ali vjerojatno je 'lakse' podnijeti gubitak djeteta recimo, ako je oko tebe jos par tisuca ljudi koji su istovremeno izgubili dijete i jos nekoliko stotina tisuca ljudi koji su izgubili najblize. nego ako zivis u mirnodopskim uvjetima i svijet oko tebe je 'lijep' a ti si izgubio dijete, jedini.
to je crta ljudske prirode. ne u smislu da zelis da se drugima dogodi isto, nego da ako se vec dogodi, da je to jedan oblik podsvjesne utjehe, jer nisi sam u svojoj boli.
a posve druga prica je da je Index kao takav doista najodvratnije zamislivo smece.