Irish pub "Mozak na pašu pffff"

1 2 3

...

355135523553

...

4449 4450 4451

Obrisan korisnik

Pristupio: 12.05.2008.
Poruka: 50.334

16. kolovoza 2010. u 16:39

ak sem ti srčeko ranil

Obrisan korisnik

Pristupio: 28.01.2010.
Poruka: 10.266

16. kolovoza 2010. u 17:11

Vilenjak je napisao/la:

Wiki je napisao/la:

malo je rec slab...

Vidi cijeli citat

probaj mene

Vidi cijeli citat

ne triban probat.. virujen da si ti jak

ipak si ti

mmmmmmmm...oderetor

Obrisan korisnik

Pristupio: 06.08.2004.
Poruka: 34.719

16. kolovoza 2010. u 17:18

Vilenjak je napisao/la:

Village People je napisao/la:

Vile šta ti kažeš na to da je od novog trenera najhrvatskijeg kluba,brat ubijao Hrvate u Jablanici '93?

Vidi cijeli citat

pojma nemam,načuo sam nešto,e sad dal je istina ili ne,nemam kaj za reći osim da od Dinama me više ništa ne čudi...
kod nas se veli kaj je preveč ni s krihom ne valja,a kolko su nakupovali tih sa strane meni se diže u trbuhu iskreno

Vidi cijeli citat

Pa mora bit dignut ak je do tam probil.

Obrisan korisnik

Pristupio: 06.08.2004.
Poruka: 34.719

16. kolovoza 2010. u 17:27

Marko Marušić je napisao/la:

dz je napisao/la:

ANITA KLASNIĆ, Zagreb

Koračam prema Maksimiru, utočištu iz davnih dana, velikoj ljubavi i sigurnoj luci (ne uvijek tako sigurnoj). Ipak, to je moj dom.

Dom bez vrata, tek željezne šipke i pregledavanje prilikom ulaska. Mnogo stepenica. Nikad ih nisam stigla izbrojati. Kružni ulaz, laganiji za uspon do vrha.
Dom bez krova. Tek nebeski plavi svod. Ponekad ukrašen oblacima, ponekad tmuran i siv, prošaran munjama; sa sjajnim mjesecom koji se smiješi ili vječno zaigranim suncem koje nas škaklja zrakama.
Dom bez kuhinje, tek grickalice na stolićima. "Kikiriki, koštice!"- nudi dobro poznati glas.
Dom bez fotelja u dnevnom boravku, tek neugledne, stare, često razbijene plave plastične stolice. Na nekim mjestima nedostaju. Negdje se pak zablista nova i uglancana, kao da se želi nametnuti i izdignuti iznad ostalih. Ali ne zna ona koliko su toga proživjele prljave i isprano plave prijateljice.
Dom bez otmjene kupaonice. Tek prljavi wc-i i razbijene slavine. Ulaženje bez reda i kucanja.
Dom bez ormara. U prolazu uvučen jedan štand s majicama i šalovima.
Dom bez grijanja. Kad ledeni vjetar krene tražiti put do kostiju pomaže jedino skupljanje u hrpu ili skakutanje na mjestu.
Dom bez slika na zidovima. Umjesto njih na ogradi transparenti. U zraku zastave. Poruke.
Dom bez svjetiljki. Tek reflektori vinuti visoko, visoko, kao da žele dotaknuti jata ptica.
Dom bez radija. Tek pjesma iz tisuću grla. Nekad ujednačena i skladna, glasna i zadivljujuća. Drugi put slabašna i tužna, potištena. U bijesu agresivna i bez reda. Svatko viče što mu je na duši.
Dom bez susjeda. Tek istok s lijeve i zapad s desne strane. Prijateljski raspoloženi ili suzdržani. Pohvaljeni pljeskom ili izviždani.
Dom bez soba. Golemi betonski blok na kojem tražim svoje mjesto. Uvijek negdje na sredini.
Dom bez televizije. Tek zeleno prostranstvo ispod nas i 22 glavna glumca. Tako započne. Kasnije se neki prometnu u heroje, a drugi padnu u prosječnost ili opasno ispod toga. Neprofesionalci. Statisti.

Dom. Poznata lica. Toplina oko srca. Uzbuđenje kao kad sam prvi put stajala tu, dok su mi koljena klecala. Upijala sam, smiješila se, gledala oko sebe i živjela san.
Dom. Tu sam liječila bolne rane i dobila poneku novu masnicu, ali one ionako brzo zacijele. Tu sam stajala na rubu suza, pogleda usmjerena u daljinu, prema zgradama svog kvarta. Što dalje od tuge koja je bila pred nama.
Tu sam vrištala i skakala, bacala se u zagrljaj i držala za ruku prilikom izvođenja jedanaesteraca.
Dom. Tu sam bježala od usamljenosti i depresije.
Dom. Tamo gdje je srce.

Bila je to sasvim obična nedjeljna večer, kišna i prohladna.
Bila je to posebna večer, kad sam ponovno osjetila udarce svoga srca u gomili. Kad me grlo zaboljelo od pjevanja. Kad sam zapljeskala ponosno, obavijena čarobnim osjećajem zajedništva, moći i sreće.
Večer kad sam se ponovno zaljubila u Sjever.
Večer kad sam uživala u svakom milimetru svoje kože i zahvalila Bogu što me spustio na ovaj komadić vječnosti.
Večer kad sam poželjela zagrliti cijeli svijet i objasniti mu kako je ova uloga predivna.
Večer kad sam lebdjela, a ne hodala.
Zamolila sam Maksimir da mi s jednakom brižnošću čuva srce, do sljedećeg susreta i zagrljaja...

Dom. Tamo gdje se uvijek vraćamo.

Zagreb, Dinamo, Maksimir i ja- prsti jedne ruke, nerazdvojni i isprepleteni. A peti prst?! Njega ostavljam za ljubav, onu koja nas drži na okupu i veže nevidljivim nitima.

Pitaju me po tko zna koji put zašto jedna djevojka toliko voli Dinamo. U isti tren u glavi mi zasviraju stihovi: "Zakaj Zagreb volim možda ne znam reći, al za mene on je i od većeg veći..."
Ljubav ne treba objašnjavati. Ljubav ne treba opisivati, ni pokušavati riječima na papiru dočarati njenu moć. Ljubav treba doživjeti.
Mnogi znaju o čemu pričam, a oni drugi to ionako nikada neće shvatiti. Gledat će me kao čudakinju. Ne obazirem se. Koračam visoko uzdignute glave, u ritmu bubnjeva i pobjedničke pjesme.

Što je Dinamo u mom životu? Svetinja.
Nešto što čuvam brižno i pažljivo, kao najveću tajnu.
Nešto što vičem javno, najglasnije što mogu, da cijeli svijet zna.

Neke ljubavi su vječne... Sretna sam što imam jednu takvu.