to uopće nije sporno, na ilegalčevo iznenađenje. (njemu bi bilo bolje da čita što piše, a ne da diskutira sa zamišljenim tezama, u tome mu sigurno može pomoći i kognitivna metoda i prezentirani skor)

ja sam samo reagirao na tvoje teze:
1. da se  tzv "arapsko proljeće" redom izdogađale u državama čiji režimi nisu bili po volji USA na što sam odgovorio da nije istina jer se isto dogodilo i u zemljama koje su bile vjerni saveznici SAD-a... Jordan, Irak, S.Arabija, Egipat, Maroko i sl. Naravno pod arapskim proljećem se smatra ono što je njegova neslužbena definicija - prosvjedi svake vrste.
U nekim zemljama je postojao sluh postojećih režima pa su neki pomaci u pravima postignuti, u nekima nije pa su se režimi rušili. pomaci su se dogodili čak i u Saudijskoj Arabiji gdje su narodu dane iznimne količine novca pa čak i nekakva prava ženama.
2. da su se rušili samo režimi koji nisu bili po volji SAD-a što isto nije istina, jer su isti imali saveznike ponajprije u Mubaraku u Egiptu u vezi Palestine/Izraela i u Sallehu u Jemenu koji je s Amerima lovio Al Qaidu po Jemenu, pa čak i u Gaddafiju s kojim su se tek potpisali unosni ugovori o nafti i koji je izdašno financirao europske političare. i Mubarak i Salleh i Gaddafi su srušeni.

Možemo do sutra diskutirati o tome jesu li ti protesti pokrenuti od SAD-a ili ne.
Moja teorija je da nisu pokrenuti od njih, već su se Ameri aktivno uključili selektivno i samo djelomično (prodaja oružja u Siriji, sudjelovanje u bombardiranju Gaddafija, aktivnost protiv Muslimanske braće u Egiptu) uglavnom kad su režimi već reagirali vojno na prosvjede i to baziram na:
a) istovremena pojava narodnog revolta u 19 zemalja od kojih su samo dvije nazovi protivnici SAD-a, a mnogi od njih dugogodišnji saveznici jednostavno nema smisla ukoliko se žele rušiti samo određeni režimi. to bi bio ogroman gubitak resursa bez ikakvog političkog značaja za SAD.
b) činjenici da su u zemljama u kojima je došlo do promjene vlasti na vlast došli Amerima najmanje poželjni islamisti, što je u potpunoj suprotnosti s njihovim modus operandi-jem kod ranijih intervencija kad su intervenirali na sva zvona, slali vojsku i ostali tamo dok ne uspostave poslušnu političku strukturu
c) diplomatski/PR gafovi tipa kad je jedan John McCain, kandidat za američkog predsjednika, snimljen kako daje oružje poznatim islamskim teroristima protiv Assada. Da bi danas ti isti ili slični proglašeni Zlom koje će biti uništeno. Ili kad su islamisti zauzeli američki konzulat u Libiji.
d) nedostatak konkretne američke akcije u smislu vojne intervencije i invazije, a koju bi sigurno morali planirati kao vrlo izglednu opciju u scenariju rušenja bilo kojeg režima.
e) evidentno distanciranje od svih postojećih realnih vojnih opcija u Libiji i Siriji.

Gotovo je nevjerojatno da zemlja s takvom povijesti intervencija i posljedičnog instaliranja podobnih krene u ovakvu operaciju bez ikakvih rješenja.