Otac mi je bio dobar golman, tada u onoj državi jakoj ligi...Mene trenirao doma od 5-te, uz to sam trenirao od iste karate.
Nismo imali u mom mjestu mlađe kategorije, tek od juniora koji su imali kombinirane treninge sa seniorima.
Sa 7 godina treniram sa istima jedini, branim na treningu juniora i seniora. Na jednom treningu smo igrali kombinirano na rukometne golove na pola terena, branio sam i od siline udarca sa 2 metra sam skinuo loptu poluvisoku dolje lijevo, ali mi je ruka pukla. Malo su išle suze, ušao sam u igru i odradio trening do kraja...
U noći je bila bol takva da sam se previjao i tek u pola noći smo otišli, snimili i vidjeli da je otišla kost te je stavljen gips. Za godinu su formirali mlađe selekcije, od načelnika sin bio bucmastiji i di će nego na gol, ja dao tri gola i stavili me u napad...
Sad mi nećak brani, žali se na svoju obranu i kako su ovi godinu stariji 10 god, a oni 9 iako su ovi imali igrača manje i tri cure na terenu te su ih natamburali 6:2 🙄...Ja mu rekao u šali da su mimoze jer gube od cura, sestra odmah na mene kako mogu tako, oni su hrabri, bla bla...
Ono moje je bilo ekstremno jer ipak sam bio premlad, još sam branio bez rukavica, neki tad bili 68-godište...al ovo danas je isto otišlo u drugom smjeru da ih drže pod staklenim zvonom bez mogućnosti zezancije na svoj račun.
Inače, ono što me kod mojih generacija smetalo što su treneri često, a i publika bili neodgojene seljačine i to ne znam kako drugačije da kažem. Ne pratim sad previše, osim kad pogledam nećake daleko od publike. No, onda su psovke, iživljavanje i liječenje nekih kompleksa bili dnevna doza trenera. Sad čujem često u prijenosu kod seniora sve i svašta, tako da vjerujem da nije drugačije ni danas, ali odrasli ljudi ipak bolje podnose pritisak nego djeca.