Zajedničke fotke Tuđmana i Broza
Tuđmanov odnos prema hrvatskom komunističkom pokretu, spada u one simbole Tuđmanovih političkih i svjetonazorskih uvjerenja koja su dubinski oblikovala ideologiju i politiku Hrvatske demokratske zajednice. Kad je riječ o lijevoj komponenti Tuđmanova političkog djelovanja - svakako je Josip Broz Tito. Ovdje, naravno, treba izbjeći bilo kakve nesporazume o suštinskim značajkama Tuđmanovih i Brozovih nacionalnih uvjerenja. Franjo Tuđman bio je hrvatski nacionalist, koji se žestoko i iskreno borio za hrvatsku državu. Broz bio je Hrvat koji je prvo provodio komintersku politiku prema jugoslavenskoj monarhiji, da bi kasnije postao jugoslavenski nacionalist. Broz nije želio samostalnu Hrvatsku bez obzira što pred kraj života nije vjerovao u opstanak Jugoslavije. Broz je bio diktator, koji nije priznavao minimalna politička prava i koji je osobno odgovoran za niz najtežih zločina. Tuđman je, u najgorem slučaju, bio tek operetni diktator i čovjek koji je pobijedio na prvim demokratskim izborima
Tuđman, je promicanje nacionalnih interesa promatrao u širem kontekstu nego što to danas čine njegovi nasljednici u vrhu HDZ-a, razumio je i brojne zasluge Broza za Hrvatsku.
Prvo, pod vodstvom Broza, u kojem je Tuđman dobio časnički čin, preveo je Hrvatsku na pobjedničku stranu u Drugom svjetskom ratu. Da se to nije dogodilo, sama je definicija Hrvatske bi mogla doći u pitanje.
Drugo, Broz nije dopustio da Jugoslavija postane dio Istočnog bloka. To je odluka s najduljim mogućim povijesnim i geopolitičkim posljedicama, koja ga je lansirala među važne svjetske državnike.
Treće, Broz je obuzdavao srpski nacionalizam, koji je predstavljao stalnu prijetnju svim narodima bivše države.
Fanatizirani hrvatski nacionalisti trebali bi se zapitati zašto se u Beogradu Broza nazivalo vampirom s Dedinja. Sigurno ne zbog Bleiburga, nego zato što Broz nije dopuštao realizaciju glavnih srpskih nacionalističkih ciljeva: širenja srpske države prema Bosni i dijelovima Hrvatske, ili na jug prema Makedoniji. Naprotiv, pružanjem autonomije Vojvodini, Broz je sveo srpsku državu u najmanji mogući okvir, dok je davanjem atonomije Kosovu - vjerojatno nenamjerno - de facto potaknuo albanski secesionizam koji je mukotrpno uspio oživotvoriti duh kosovske državnosti
Ustavom iz 1974. Broz je omogućio je legalan izlazak jugoslavenskih republika iz zajedničke države: države članice SFRJ stekle su međunarodno priznanje i na temelju Ustava iz 1974. Tuđman je sve to razumio, nije želio maknuti Titovu bistu, nije dopustio preimenovanje Trga maršala Tita, nego je prilično eksplicitno objasnio zašto poštuje Broza.
Tuđman je respektirao Brozov međunarodni status: Nesvrstani su danas besmisleni i nevažni, ali u ono vrijeme oni su imala specifičnu težinu u međunarodnim odnosima, a Broz je bio njen lider. O Brozovu međunarodnom položaju najbolje svjedoči bezbroj državnika koji su došli na njegov sprovod, što je dr. Tuđmanu imponiralo. Tuđman se desetljećima borio da bi dokazao hrvatski karakter partizanskog rata, kao i nacionalnu osviještenost hrvatskih komunista. Zbog toga je22. lipnja proglasio Danom antifašističke borbe i nacionalnim blagdanom. Tuđman se nikako nije mogao odreći Broza jer je želio dodatno “kroatizirati” hrvatske partizane i komuniste i želio je poentirati na važnoj ulozi hrvatskog naroda u antifašističkoj borbi. Sanader je to savršeno razumio, Milan Bandić to također, barem donekle, razumije, jedino se Tomislav Karamarko pravio da ne razumije vjerojatno u predizborne svrhe. Tuđman je Brozu lako oprostio nepostojanje bilo kakve političke demokracije u bivšoj državi (premda je Hrvatska definitivno demokracija, dok je Jugoslavija bila isključivo diktatura); sam je Tuđman je u praksi katkad bio vrlo nemaran prema elementarnim demokratskim postulatima (nije želio priznati rezultate izbora u Zagrebu i nastojao izravno nadzirati, a katkad i uređivati, čitav niz medijskih organizacija. O bezbrojnim zloporabama represivnog aparata da i ne govorimo).
Broza i Tuđmana ne treba nasilno povezivati samo zato što su jedni od najznačajnijih državnika u hrvatskoj povijesti, Netočno bi bilo Tuđmana proglasiti nasljednikom bilo kojeg aspekta Brozove politike (osim kada se radi o suprotstavljanju srpskom nacionalizmu). Ali, jednako je pogrešno i nasilno ih suprotstavljati: jer Tuđman je Broza poštovao, njegov državnički značaj i povoljne posljedice njegovih poteza na konačni politički položaj hrvatskog naroda.
[uredio ginter - 14. travnja 2018. u 00:28]