http://slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/214343/Default.aspx

OPERACIJA DUNAV
"Đurekovića je ubio čovjek kojem je najviše vjerovao"





Đurekovićev sin Damir ubijen je u Kanadi
Dogodilo se to 28. srpnja 1983. godine u Wolfrathausenu, malenome mjestu u Gornjoj Bavarskoj, nedaleko od Münchena. Okrutno ubojstvo zaprepastilo je njemačku policiju, a kasnije i pravosuđe.

Hrvatski emigrant Stjepan Đureković (57) ležao je mrtav na podu u lokvi krvi. Nije mu bilo više spasa. Udbini ubojice, okrutni likvidatori u njega su ispalili pet metaka iz dva pištolja, a zatim ga jakim udarcem, najvjerojatnije sjekirom ili bejzbolskom palicom udarili po glavi i razbili mu lubanju.

Egzekutori su iznenadili 57-godišnjaka kada je u obnovljenoj prostoriji tiskare htio kopirati članak u kojem se kritizirala komunistička vlast. Upravo se bio vratio iz grada, kupio malo mesa za roštilj i mislio se tog poslijepodneva opustiti i baviti spisateljskim radom, ne sluteći da su mu to posljednji životni trenuci.

Kada su došli na mjesto zločina, bavarski istražitelji pronašli su na tijelu Stjepana Đurekovića prostrijelne rane na desnoj šaci, objema rukama i leđima, a u bedrima mu je bio zaostao metak. Nemilosrdan udarac u glavu bio je jedna vrsta završne provjere, kako bi bili sigurni da je bivši Inin direktor i poznati disident, kojega se Jugoslavija željela riješiti, zaista mrtav.

- Obdukcija je odmah pokazala da je muškarac preminuo za samo nekoliko minuta, a uzroci smrti su središnja cerebralna paraliza i unutarnje krvarenje - navodi se u službenom izvješću bavarske policije, koja se odmah dala u potragu za nepoznatim Udbinim egzekutorima.

No, ubojice su tada imali dobru zaštitu ondašnje jugoslavenske vlasti i diplomacije, te su uz njihov “blagoslov” i logističku potporu brzo napustili teritorij tadašnje SR Njemačke. Nastojali su uvijek na svim političkim razinama zataškati Đurekovićevo ubojstvo, koje je moglo pred njemački sud dovesti vodeće jugoslavenske obavještajce poput Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, ali i tada vladajuće političare poput Stane Dolanca i Mike Špiljaka.

Lažne optužbe
Mnogi koji nisu bili upoznati sa svim detaljima likvidacije poznatog emigranta pitali su se zbog čega se SFRJ tako okrutno i na tuđem teritoriju obračunala sa svojim disidentom, bez bojazni od velikog međunarodnog skandala. No, Đurekovićeva likvidacija očito im je bila važnija od međunarodne reputacije.

Udbini agenti odlučili su se za likvidaciju Đurekovića nakon što je uspješan direktor Ine pod raznim partijskim pritiscima i lažnim optužbama da je pronevjerio tankere pune nafte, iznenada napustio Jugoslaviju s čijim se režimom sve više razilazio u mnogim stvarima. Tijekom travnja 1982. odletio je preko Austrije za München.

Glavni grad Bavarske s okolicom tada je bio dom brojnim prognanim Hrvatima koji su u demokraciji vidjeli veliku zaštitu i sigurnost, a tako je mislio i Đureković, nadajući se da će se u takvom okruženju izvući iz ralja jugoslavenske obavještajne službe. No, bio je u zabludi koju je 15 mjeseci kasnije platio životom.

Hrvatski emigranti koji su ga poznavali kažu da je bio vrsni intelektualac i izdavač koji je pisao rukopise izazivačkih naslova poput “Komunizam, obična prijevara” i “Crveni menadžeri” što je u komunističkom okruženju značilo izdaju. Đureković je morao biti ušutkan, bez obzira na cijenu, pa su agenti izabrali najpovoljniji trenutak i mjesto, dakle garažu u kojoj je bivši direktor u Ini tiskao svoje knjige i na taj način kompromitirao Jugoslaviju, Josipa Broza Tita i njegove suradnike.

Udba, međutim, nije mirovala, nego je nakon nešto više od četiri godine ubila i Đurekovićeva sina Damira, koji je pronađen mrtav 10. rujna 1987. godine u kanadskom Calgaryju. Ni velika udaljenost nije im bila prepreka za smaknuće čovjeka koji im je poput oca smetao, jer je - previše znao.
Đureković je ubijen u vlastitoj garaži

Doživotna kazna
Za Đurekovićevo ubojstvo Nijemci su u više navrata pokušavali pronaći izvršitelje i pokretali sudske procese. Na doživotnu zatvorsku kaznu tijekom srpnja 2008. osuđen je Krunoslav Prates, hrvatski emigrant koji je Josipu Perkoviću uručio ključeve garaže u kojoj je Đureković kasnije ubijen.

Jedan od svjedoka na tom suđenju, hrvatski emigrant Petar Penava, koji Perkovića također tereti kako ga je pokušao jednom prilikom u Njemačkoj likvidirati, potvrđuje:

- Krunoslav Prates, Udbin agent poznat pod kodnim imenima Stiv i Boem, bio je u prijateljskim odnosima s Đurekovićem. On je Perkoviću u Luksemburgu predao ključeve garaže - tvrdi Penava i dodaje:

- Prates je pomagao Đurekoviću u tiskanju knjiga i bio mu osoba od povjerenja. Jedino je Prates mogao znati kada Đureković dolazi u tiskaru i uzima poštu. Njemački istražitelji u više navrata željeli su saslušati Perkovića jer bi im on mogao biti krunski svjedok za rješenje brojnih ubojstava hrvatskih emigranata, te su ga pozivali da se odazove sudskim pozivima. Naime, njemačko pravosuđe ima svu potrebnu dokumentaciju i dokaze da je Perković režirao, ne samo to ubojstvo već i neka druga ubojstva na njemačkom teritoriju.

Prema izvješću istražitelja, u SR Njemačkoj od 1977. do 1989. godine ubijena su 22 hrvatska emigranata, a zabilježeno je više od 30 pokušaja ubojstava i otmica, a kada se uzme u obzir i vrijeme do 1977. godine, statistika pokazuje da je na njemačkom teritoriju smaknuto 37 emigranata. Većina njihovih ubojica do danas nije pronađena.

Presuda kaznenog odjela suda u Münchenu na 118 stranica daje rijetki uvid u tada zamračeno spletkarenje jugoslavenskih obavještajnih službi u Njemačkoj, kao i u to kako je Vijeće za obranu ustavnog poretka SR Hrvatske 14. prosinca 1982. dogovorilo Đurekovićevu likvidaciju. Bila je to operacija kodnog imena “Dunav”.

Krunoslava Pratesa na doživotni zatvor u Njemačkoj poslao je Vinko Sindičić, Perkovićev i Udbin čovjek koji je pred njemačkim sudom potvrdio dokaze da je Perković predao ključeve garaže Pratesu na sastanku u Luksemburgu, te da su se nakon toga našli na španjolskom otoku Mallorca. To je Nijemcima bilo dovoljno.

ZORAN PAŠKOV
Udbin krvavi trag u Njemačkoj
•• 1967. godine - Marijan Šimundić, Jozo Jelić, Mile Jelić, Petar Tominac, Vlado Murat i Anđelko Pernar
•• 1968. - Hrvoje Ursa, Đuro Kokić, Mile Rukavina, Krešimir Tolj i Vid Maričić
•• 1969. - Nahid Kulenović i Mirko Ćurić
•• 1971. - Mirko Šimić
•• 1972. - Drago Mihalić, Josip Senić i dr. Branko Jelić
•• 1973. - Josip Buljan-Mikulić
•• 1974. - Mate Jozak
•• 1975. - Ilija Vučić, Ivica Milošević i Nikola Penava
•• 1977. - Ivan Vučić
•• 1980. - Nikola Miličević-Beban i Mirko Desker
•• 1981. - Ante Kostić, Petar Bilandžić, lvan Jurišić, Mladen Jurišić i Ivo Furlić
•• 1983. - Đuro Zagajski, Franjo Mikulić, Milan Župan i Stjepan Đureković
•• 1984. - Slavko Logarić
•• 1989. - Ante Đapić

 

Radi ravnoteže svemira i bratstva-jedinstva molim  jedan blic-uradak o žrtvama ustaškog terora...
...a na kraju završiti s zločinačkom Olujom i logičkom poveznicom o genocidnosti !!