Često svraćam u Arheološki muzej Narona, jedan od najljepših muzeja u Hrvatskoj, nezaobilazan za svakoga tko želi znati nešto o Rimskom Carstvu, a posebno o carskom kultu, poznatom ne samo u davnim vremenima. Impozantni kipovi Augusta i njegove obitelji, pronađeni tek nedavno, ležali su prije manje od dva desetljeća pod stajom jednoga vidskog seljaka. Kako je to izgledalo onog dana kad su nepoznati ikonoklasti, vjerojatno kršćani, razbijali kamene likove božanskih julijevsko-klaudijevskih careva? Je li netko žalio za njihovim kamenim tijelima i još više za utjehom njihove carske milosti? Je li neki nepoznati Julijan Apostat neretvanske doline branio obožavatelje starih bogova od galilejskih svećenika? Misli naviru, a ne nedostaju ni suvremeni primjeri.

Sve što se pozitivno može reći za Tita, može se reći i za Francisca Franca

Tko je mogao pomisliti da će odluka nove hrvatske predsjednice o uklanjanju Titove biste iz kuće podignute za potrebe jugoslavenskog Demijurga, a koja se u nedostatku povijesne mašte rabi kao službena rezidencija hrvatskih predsjednika demokratskog razdoblja, doslovno kao Predsjednički dvori, uzvitlati toliku titoističku prašinu? Koji su sve argumenti iskorišteni da se provede ta najnormalnija odluka, štoviše u zakašnjenju od dva i pol desetljeća? Jedan medijski name dropper, koji misli da je njegov činovnički život sušta književnost, otišao je tako daleko da nam prenese starodrevnu predaju kako je Utemeljitelj, njemu dosele posve neobavezan, objavio: „Da nije bilo Tita, ne bi bilo Hrvatske.“ Razmišljam o svim onim prijateljima koji su na obalama Babilona sanjali Hrvatsku, za koje Hrvatske nije bilo upravo zbog Tita. Kako se na takav način uopće može vrijeđati zdrav razum? Zar doista mislite da su svi vaši sugrađani lobotomizirani?

Mesić bi maknuo i Jelačića

Pogodba koja je ponuđena pripadnicima Titova kulta bila je više nego dobrohotna: svoje tajne misterije slavite u privatnosti. Nitko vas ne tjera da javno ispovijedate liberalnu demokraciju ili pluralizam bilo kakve vrste. Zadržite svoju vjeru u superiornost Velikog Vođe i njegovu providonosnu mudrost, ali shvatite da vaša pseudoreligija više nikad neće biti obavezna – državna. Pripremite se za dan, on je tek počeo, kad će svako javno priznanje vašega božanstva u javnosti biti uklonjeno – čak i u srcu kulta na Brijunima i u Kumrovcu. U novom vremenu Titovo ime neće nestati, to je ionako nemoguće, ali ono neće biti povlašteno. O Titu će se učiti i razgovarati, isto kako se uči i razgovara o julijevsko-klaudijevskim carevima, koji više nikomu nisu božanstva.

Da, ali... veli bivši predsjednik, „Ali, način na koji je uklonjena Titova bista nosi i određenu političku poruku, koja po meni nije dobra. Jasno je da Josip Broz nije bio demokrat, bio je autoritarni vođa. Ali svaku povijesnu ličnost moramo gledati u kontekstu njezina vremena. Hoćemo li sada maknuti i bana Jelačića jer ni on nije bio demokrat ili zato što je služio bečkom dvoru?“ Prvo, Titova bista uklonjena je sa svilenim rukavicama i otišla je u muzej kulta. Možda se bivši predsjednik boji da je riječ o privremenom rješenju? Drugo, kako bi politička poruka odricanja od autoritarne vlasti mogla biti loša? Tito nije bio nedemokrat jer je živio u praskozorju demokracije. On se, kao i svi totalitarci, borio protiv demokracije. Zbog taktičkih razloga demokraciju je obećavao za vrijeme rata, a u vrlo skromnu opsegu ju je i prihvatio u prvoj godini svoje vlasti, kad mu je Ivan Šubašić bio ministar vanjskih poslova, a Milan Grol potpredsjednik vlade, ali onda ju je doslovno ukinuo. On je demokratsku opoziciju dao pohapsiti – i Tomu Jančikovića i Dragoljuba Jovanovića, da spomenemo samo neke posve ispravne ljude, koji su onda, kao i mnogi danas, blaćeni etiketom fašista. On ne da nije bio demokrat, on je bio antidemokrat. Svaki put kad se pojavilo malo pluralizma (nakon VI. kongresa 1952, nakon reformnog pokreta 1971–72), on je takve trendove prekinuo. Treće, ne, nećemo maknuti bana Jelačića. To su već učinili Tito i njegovi hrvatski gaulajteri upravo 1947, vjerojatno najgore u povijesti jugoslavenskog staljinizma, a demokratska obnova ponovno je sklopila razrezani banov spomenik i vratila ga na trg koji nije smio biti Jelačićev u Titovu vaktu. Pored toga, ni Jelačićevi propusti, zbog kojih su pravaši i bili protiv njegova spomenika, nikad nisu bili do te mjere prijeporni da bi zasjenili ljubav koju je uživao u narodu: „Ne križam se ja, mame, Jelačiću, neg’ dragom Bogu, kteri nam ga je dal“ (Stjepan Radić). Seljaci nisu proklinjali Jelačića, kao što je to bio slučaj s Titom čak i u ustaničkim krajevima za terora otkupom i kolektivizacijom.

„Pozitivne“ stečevine Tita

Ali, prigovara bivši predsjednik, „Ili ćemo se odreći i onih Titovih stečevina koje smatram pozitivnim? Izbacivanje njegove biste s Pantovčaka i način na koji je to učinjeno (opet taj način!, op. a.) može se shvatiti i kao distanciranje od antifašizma i pobjedničke pozicije Hrvatske u Drugom svjetskom ratu?“ Koje su to pozitivne Titove stečevine? Sve što se može reći u prilog Titu može se reći i za Francisca Franca. Pokušao je ublažiti učinke krvavoga građanskog rata, nakon kojega je za vrijeme „bijelog terora“ počinjeno mnoštvo zločina (200.000 likvidiranih nakon frankističke pobjede), uveo je dugo razdoblje mira i prosperiteta, modernizirao je zemlju, gradio škole i bolnice, čuvao je nezavisnost zemlje, u njegovo vrijeme moglo se doći do putovnica, dapače obilno ih je rabilo mnoštvo gastarbajtera koji su poplavili Francusku i Njemačku, turizam je cvjetao, čak je bilo i nešto pluralizma, posebno u kulturi, u zadnjim Francovim godinama mnogo više nego u Jugoslaviji. Dakle, ostaje samo „antifašizam“, šifra za riječ koja se ne smije izustiti: komunizam. Zato se egzorcizam komunističkoga diktatora mora shvatiti – ne misli tako samo bivši predsjednik! – kao distanciranje od antifašizma, a distanciranje od antifašizma iznimno je svetogrđe.

To je klopka koju nam je domislila komunistička apologetika – apologija onoga što se ne smije izreći: svaka kritika komunizma (u finom društvu: socijalizma) ravna je fašizmu. U početku, u rasulu režima, bili su u defenzivi, u mišjim rupama. Tuđmanov smisao za politički realitet i šaka hrvatskih liberala branila ih je od prozivki i pokušavala ih potaknuti na odgovornost u novim uvjetima – bez odmazde i bez lustracije. Pokazalo se da je to bio promašaj. Svoju su vlast reinterpretirali kao antifašizam, a svoje zločine kao prirodnu odmazdu koju su fašisti, kao neljudi, u potpunosti zaslužili. Njihova borba protiv fašizma bila je, štoviše, posve hrvatska, bez trunka nedomoljubnih primisli, naša i originalna, nikako vezana uz nešto što je došlo s Dona, Volge i Urala. Kakve veze ima što je ta borba punila jame i rovove ljudskim tijelima? Kako se to može uspoređivati sa zlodjelima fašizma? I ne može neka tamo predsjednica, koja je iskočila iz nekog NATO-ova hangara, uklanjati bistu prvog antifašista Jugoslavije, pa tako i Hrvatske. Ne smije i neće biti pokroviteljicom našega pobjedničkog memorijala!

Pljuštale su osude sa svih strana, zapravo iz nekoliko uredâ SABA-e koja živi na državnom i lokalnom proračunu, a trenutni je prvosvećenik kulta, Franjo Habulin, izjavio kako je „Uklanjanje biste Josipa Broza Tita (...) još jedan u nizu revizionističkih postupaka kojim se želi Tita prikazati kao diktatora, a NOV i POJ kao komunističku zločinačku vojsku. Uz to, kvislinška (sic!) vojska NDH želi se prikazati kao jedina snaga koja se borila za Hrvatsku (...) Ove godine obilježavamo 70. obljetnicu pobjede nad fašizmom. (...) Predsjednica Republike Hrvatske gospođa Kolinda Grabar Kitarović prihvatila je pokroviteljstvo nad tom obljetnicom. Međutim zbog njezinog odnosa prema Josipu Brozu Titu i prema antifašizmu SABA RH ljubazno zahvaljuje, ali ne može primiti pokroviteljstvo predsjednice RH nad 70. obljetnicom pobjede nad fašizmom, pobjede najmračnije ideologije u povijesti ljudskog društva.“

Osnivanje Antifašističke lige

Postoje titoistički boljševici poput Habulina, za koje Tito nije bio diktator, i titoistički menjševici, poput bivšega predsjednika, za koje je ipak bio diktator. Eseri pak, Slavko Goldstein primjerice, misle da nakon 1945. možda i nije bio antifašist, jer je „zastupao staljinizam koji je u suprotnosti s antifašističkim vrijednostima“. (Primjer je to radikalna revizionizma, koji „antifašizam“ želi spasiti od Tita i Staljina.) Svi su se okupili – uz predstavnike Saveza društava Josip Broz Tito, predstavnike manjinskih organizacija, nešto frontovskih nevladinih udruga i dvije židovske vjerske zajednice – u zagrebačkoj Starogradskoj vijećnici 21. ožujka, osnovali Antifašističku ligu Republike Hrvatske, izabrali svoje vodstvo i usvojili Povelju AF Lige RH. Taj je čudesan dokument savršenstvo u kamufliranju titoizma, koji se humanizira kao antifašizam (za pun učinak posjetite mrežne stranice Srpskog narodnog vijeća www.snv.hr). On doista tvrdi i ovo: „Antifašizam se zasniva na toleranciji i otvorenosti prema drugima i drugačijima te je kao takav opreka nacifašizmu, izraslom na netoleranciji i mržnji, na veličanju nasilja i militarizma, na kultu vođe, kultu nacije i dubokom preziru prema modernim političkim idejama i njihovim demokratskim sistemima.“ Može biti, ali to je antifašizam Jančikovića i Jovanovića, to je antifašizam Miškine i Ilije Jakovljevića, a ne „antifašizam“ komunističkog kumira. Jedan od kurioziteta ove povelje je i druga rečenica: „Napori za ... reafirmiranje (antifašizma), koji su poduzimani u razdoblju od 2000. do 2010., unatoč uloženoj energiji, donijeli su ograničene učinke.“ Dakle, boljševici priznaju samo zasluge Stjepana Mesića, ne i one menjševika Ive Josipovića.

Prozirni su pokušaji neokomunista da sve protivnike i osporavatelje komunizma proglase fašistima. Spominjanje Bleiburga nije više samo „lažna humanost“, termin koji se koristio 1945, nego fašizam. Uostalom, tko doista želi relativizirati fašističke zločine, oni koji su za njih odgovorni ili oni koji ih koriste da bi se sami opravdali? Jasna je i taktika izbjegavanja europskih rezolucija o istovjetnosti zločina fašizma, nacizma i komunizma. Očigledna je i želja za radikaliziranjem biračkoga tijela pred iznimno važne saborske izbore. Zapravo, sve je posve prozirno. Ali što je u Starogradskoj vijećnici radio simpatični veleposlanik Kraljevine Norveške? Ne smijemo ometati sretne ljude. Njegov antifašizam predvodio je kralj Haakon. Iz Londona.