Inače, po meni je ta Karađorđevićeva Jugoslavija samo i jedino mogla uspjeti po primjeru Ujedinjenog Kraljevstva, gdje su pojedini narodi (države, Engleska, Škotska, Vels, Sj.Irska) "de iure" skupa, a "defacto" odvojene i zasebne jedne od drugih.
Sporazum Cvetković-Maček je bio na tom tragu, makar ne idealno rješenje (sa jedne strane etnički prostori nisu bili potpuno kohezivni i tu bi sigurno bilo podosta otpora, no sa druge strane, u to vrijeme, početkom 20.stoljeća se, kao što sam jednom već rekao, još uvijek moglo seliti ljude "kao vreće krumpira", pa bi vjerojatno i ta zapreka bila donekle rješiva).
No brzo je došao taj drugi svjetski rat, zatim pokušaj represivnog jugo-komunističkog unitarizma koji neslavno propao i tu je došao kraj toj južnoslavenskoj ideji (iliti "halucinaciji", ako bih želio biti zao).
Poanta cijele te jugoslavenske priče iz 20.stoljeća jest - nemožeš na silu tjerati narode da idu skupa i stvaraju državu ako oni to zapravo ne žele, nego žele biti sami, svoji, imati pravo na samoodređenje.
[uredio Papa Bear - 15. ožujka 2020. u 11:33]