ovo je bila normalna čehoslovačka putovnica

a ovo je bila specijalna putovnica koja je vrijedila samo za Jugoslaviju

obični Čehoslovak je do 1989. mogao putovati samo u prijateljske zemlje istočnog bloka (Poljska, DDR, Magjarska, Rumunjska, CCCP, Bugarska). Na zapad su išli samo špijuni i sportaši
moglo se u Jugoslaviju na more, ali s posebnim pravilima jer je Jugoslavija bila specijalna zemlja, pola komunistička, pola kapitalistička
pravila za putovanje u Jugoslaviju:
- prvo se traži dozvola za putovanje od firme. Da smije napustiti svoje radno mjesto. Onda ide nova dozvola koji mora izdati lokalni čelnik komunističke partije. On mora potvrdit da si dobar i uredan drug i komunista i da smiješ otići na polu-zapad u Jugoslaviju. Dobiti tu dozvolu uopće nije bila zaebancija jer je postojao jako veliki broj ljudi koji su se ogriješili o režim, bili su označeni kao neprijatelji države i nije im se dopuštalo da napuštaju zemlju
- neke disidente su aktivno poticali na napuste zemlju, npr. Vaclava Havela, ali on nije htio ići. Želio se boriti protiv režima iznutra, pa makar to značilo zatvor. Druga priča
- sljedeći korak je kupovanje deviza. Kao i svaka zemlja, Čehoslovačka je bila opsjednuta bilancom deviznog računa i time da joj devize ne izlaze iz zemlje suvišno. Zato je svaka čehoslovačka obitelj mogla iz zemlje odnijeti točno određenu količinu deviza, a koja je najčešće bila minimalna i kupljena po vrlo nepovoljnom službenom kursu. Zato su Čehoslovaci bili poznati kao siromašni turisti. Ne zato jer sami za sebe nisu imali novaca, već zato jer im država nije dala da nose veće količine novca izvan zemlje
- nije se putovalo najkraćim putem preko Austrije, jer je to bila zatvorena granica, nego preko Magjarske, pa preko Drave u Hrvatsku i dalje
- na izlasku je bila detaljna kontrola što se iznosi iz zemlje. Naravno, najviše se tražio novac, da ne bi netko odnio 50 ilegalnih maraka više
- vrlo vrlo rijetko su dozvolu za putovanje dobijale cijele obitelji. Uvijek je jedan član obitelji morao ostati u zemlji kao talac, za slučaj da ostatak obitelji emigrira preko Jugoslavije na zapad. Kako mi pričaju Čehi, talac je bilo jedno dijete ili djed/baka
- budući da je jugoslavenska granica prema Italiji i Austriji bila otvorena, nije bio nikakav problem emigrirati na zapad. Jugoslavenske graničare je bolio kua kada bi se na granici pojavili neki Čehoslovaci. Zato je za Jugoslaviju izdavana posebna putovnica, pa bi Talijani i Austrijanci na granici odmah vidjeli o čemu se radi i da čovjek koji im tura u ruke sivu putovnicu želi emigrirati. Računalo se da se Talijanima i Austrijancima ne da zaebavat s nekakvim emigrantima, pa da ih neće pustiti preko granice. Nekad bi to uspjelo, nekad ne
- na povratku, na granici ČSSR, je slijedio naravno totalni pretres i ljudi i automobila, da ne bi netko nešto unio. Provjeravali su se i računi, koliko su novaca potrošili, neprijateljska literatura, sve
- na povratku se pisao izvještaj gdje su točno bili, koliko su potrošili, s kime su se sve družili. U Jugoslaviji se moglo vidjeti, kupiti i doživjeti puno nemoralnih i nekomunističkih stvari i država je željela znati sve o tome
- Jugoslavija je bila jedino mjesto gdje su se mogle sastajati obitelji kod kojih je jedan dio članova već emigrirao, a drugi su još živjeli u Čehoslovačkoj. Iako je takvima bilo gotovo nemoguće dobiti dozvolu da idu u Jugoslaviju. Međutim, ako si dobro potplatio lokalnog partijskog moćnika koji je izdavao dozvolu, nešto se moglo dogovoriti u rijetkim trenucima. Bio je to rizičan posao i za partijskog čelnika jer bi u slučaju da netko emigrira krenula istraga i uvijek bi se počinjalo od njega. Jao si ga njemu kada mu na vrata banu agenti StB (Statni bezpečnost - čehoslovačka tajna policija) i kada shvate da je izdao dozvolu za odlazak sumnjivim osobama
[uredio ian wright - 26. lipnja 2025. u 19:51]