na današnji dan 
09. srpanj 1988. Antibirokratska revolucija

Skupovi su započeli 9. srpnja 1988. kada je u Novi Sad došlo nekoliko
stotina ljudi. Prošetali su značajnim dijelom grada i prilazilo im je lokalno 
stanovništvo, ali nije ih bilo iznad tisuću. Pratila ih je policija.
Zaustavili su se ispred zgrade (Banovine), iz koje su dobili struju i vodu, koja
im je ubrzo prekinuta. Govorio je Mićo Šparavalo, koji je ujedno bio i vođa puta 
i dirigirao sudionicima, koji nisu imali namjeru udaljiti se. Međutim, vratili su 
se posebnim vlakom istog poslijepodneva bez plaćanja prijevoza do Serenchesa.
Transparenti koje su nosili sudionici skupa mogli su izgledati jednostavno i 
neprofesionalno (kako bi izgledali popularno i iskreno), ali je u njihovoj izradi 
sudjelovao i scenograf Pokrajinskog kazališta u Prištini, Geroslav Žarić, koji je
objasnio da "radi u državnoj službi". Još značajnija bila je podrška beogradskih
medija. Milošević je godinu dana ranije tamo imenovao nove ravnatelje i urednike.
Bilo je i spontanog sudjelovanje nekih beogradskih kulturnih djelatnika, koji su 
sudjelovali u putujućim skupovima, pjevačica Olivera Katarina (koja je pjevala 
domoljubne pjesme), ali i novinara Aleksandra Tijanića i pjesnika Matije Bećkovića.
Primijećeno je da su sudionici koji su autobusima putovali na skupove mijenjali 
odjeću u autobusu za pojedine skupove, kako bi se stvorio dojam da ih je više. 
Također je primijećeno da je tehnička oprema za snimanje bila najmodernija, koja
se prije nije koristila u Jugoslaviji. Primijećena je i stroga organizacija 
demonstranata, kojom je zapovijedao pukovnik policije Mićo Šparavalo (sudionici 
nisu smjeli otići bez dopuštenja).
Tijek skupa obično je bio prvo pokazati da su kosovski Srbi pozvani iz 
tog mjesta. To je ostavljalo dojam nenametljivosti. U tom slučaju čak ni lokalne
vlasti nisu mogle negativno reagirati. Na skupovima bi sudjelovale stotine ili
tisuće lokalnog stanovništva. Stotine ili tisuće njih dolazile su i autobusima. 
Autobusi su stizali na vrijeme, a sudionici bi dobivali sendviče i piće. 
Skupovi su obično počinjali jugoslavenskom himnom, nakon čega bi slijedio 
pozdrav nekoga iz lokalne zajednice, patetičan govor o patnji Srba na Kosovu,
a završavali pismom najvišem jugoslavenskom vodstvu u kojem se blatilo
vojvođansko političko vodstvo. Iako su mase sudjelovale, i iako su vođe kosovskih
Srba možda vjerovali da su oni igrali glavnu ulogu, njih je zapravo vodio 
Miloševićev režim od sastanka 17. lipnja. Dana 20. srpnja, Mile Lavrnić, šef
Miloševićevog kabineta, telefonski je nazvao Miću Šparavala, tražeći od njega kao 
"zapovjednika skupa" da dođe u Pančevo za tri dana, o čemu ovaj nije znao ništa.
Kasnije je Šparaval još dva puta pozvan iz Centralnog komiteta u vezi s istim.
Pomagali su im neki lokalni dužnosnici iz Vojvodine koji su tajno prešli na 
Miloševićevu stranu, bili su u stalnom kontaktu s Miloševićevim suradnicima i 
očito su primali tehničku podršku u vezi prijevoza, hrane i ostalog. Institucije
režima službeno su bile uključene u 52,5% skupova nakon 5. rujna, ali to je 
već kraj ali posebno nas zanimaju skupovi gdje ta podrška još nije bila otvorena. 
Intervjui političkih vođa iz tog vremena potvrđuju da je srpska sigurnosna služba
bila uključena u organizaciju tijekom cijele 1988. Čak ni specijalni vlak
iz Novog Sada za Beograd 17. lipnja nije mogao osigurati nitko osim nekoga s 
velikom moći.
Jedan od organizatora skupa u Pančevu, Ilija Živković iz Vršca, priveden je zbog
izazivanja nereda. U policijskoj postaji iz džepa je izvadio pištolj s ugraviranim
tekstom "Iliji Živkoviću od predsjednika Srbije, Petra Gračanina". Svjedok koji je
bio prisutan potvrđuje: "Tada sam shvatio da Milošević vlada svim institucijama.
Čovjek je odmah pušten."
Na skupovima, prvo 12. kolovoza u Novoj Pazovi, vojvođanska služba primijetila 
je kolege iz srbijanskih službi, koji nisu bili najavljeni kako je propisano
propisima. Jedan član imao je novinarsku iskaznicu i kao takav komunicirao je
sa sudionicima skupa.
Dužnosnici vojvođanske državne sigurnosti imenovani u radnu skupinu za praćenje
skupa zajedno s predstavnicima drugih službi javne sigurnosti nisu sudjelovali
na njezinim sjednicama tijekom srpnja-kolovoza. Umjesto njih, pojavili su se
drugi, mlađi članovi te službe, koji su samo bilježili tijek sjednice. 
Nazočni svjedok kasnije je saznao da je o tim sastancima bila obaviještena 
Središnja srpska služba Srbije u Beogradu, kako bi mogla djelovati. Unutarnja
fragmentacija vojvođanske službe pridonijela je njezinoj neučinkovitosti u 
sprječavanju i suzbijanju skupa. Istovremeno, oni koji su svoju lojalnost 
prenijeli na Beograd osigurali su svoju budućnost. I obrnuto: nakon promjene 
vojvođanskog vodstva došlo je do čistke u unutarnjim poslovima.
Na pitanje o poznavanju izravnih dokaza o financiranju, prijevozu, opskrbi
hranom i drugim logističkim uslugama od strane srbijanskih službi, nazočni 
svjedok nije imao odmah odgovor o dokazima, već je rekao da se "to može vidjeti 
u zbirci". Kaže da mu je bilo jasno što se događa tijekom ljeta na temelju dva
pokazatelja: nedjelovanja vojvođanske službe i pisanja Politike.
Isti svjedok se prisjeća da je nakon svrgavanja vojvođanskog vodstva u listopadu
u NIN-u lažno optužen izjavom Mitra Kneževića iz saveznog SUP-a da je namjeravao
upotrijebiti vodene topove za gušenje demonstracija. To je kao najviši dužnosnik
htio pojasniti Saveznom ministarstvu unutarnjih poslova nekoliko dana kasnije. 
No, Dobrosav Ćulafić odmahnuo je rukom i rekao "Vlada je sada preko puta -
pokazujući na zgradu Ministarstva Republike". Beogradski mediji su već u srpnju 
predstavili vojvođanske čelnike kao istinske neprijatelje Srba s Kosova. Time je 
otvoreno ljeto medijske demonizacije Vojvodine. Ton osude porastao je objavom 
zatvorene sjednice vojvođanskog stranačkog vodstva 12. srpnja, gdje su skupovi 
označeni kao nacionalistički, a spominjala se i mogućnost zahtjeva za smjenom 
Miloševića. Međutim, sadržaj sastanka odmah je bio poznat vodstvu Srbije. 
Objavljen je u srpskom tisku uz istovremenu organizaciju sastanaka u tvornicama
diljem Srbije, gdje se takve misli osuđuju, zapravo se mobilizira javnost. Izvatke
s te sjednice objavila je Politika 18. srpnja gdje se vojvođansko vodstvo označava
ne samo kao "frakcijsko", već i kao "rasističko". Službeno je na vodstvo Vojvodine
reagirao samo SSRN Beograda, više nisu zaslužili reakciju viših tijela.
Populistički i nacionalistički pokret podržavaju i Beogradski mediji, posebno
Politika. Nekoliko dana prije novosadskog mitinga, Milošević je posjetio
Politikinu kuću. Nije morao isto na radio i televiziju jer je tamo vladao njegov
bliski prijatelj Dušan Mitević. Osim novinskih izvještaja potpuno usmjerenih na
proizvodnju ciljeva antibirokratkse revolicije, u Politici je dobio rubriku 
"pisma uredniku, koja je bila posebna snaga ideološkog izričaja. Otvorena je 
posebna rubrika pisama (Odjeci i reakcije). Rubrika je trajala od početka napada
na vodstvo Vojvodine do velikih demonstracija protiv Miloševića u Beogradu
očito u razdoblju kada se "podrška naroda" mogla širiti takvim sredstvom,
dok to više nije bilo moguće kada se metropolitansko javno mnijenje okrenulo 
protiv njega. Rubrika je obustavljena nakon demonstracija protiv Miloševića u 
ožujku 1991., kada je cijeli mehanizam vlasti već nesmetano funkcionirao. Netko 
je ukinuo rubriku u pravo vrijeme. Koliko su pisma bila usmjerena ka taktičkim
ciljevima proizlazi iz tema pisama. Glavnina pisama o autonomiji Vojvodine, na
početku glavna teme uz Kosovo, samo su nestala tijekom siječnja 1989. Ulogu je 
igrala Srpska sigurnosna služba (SDB). Decentralizirana je po republikama i
pokrajinama nakon pada Aleksandra Rankovića 1966. a savezna koordinacija bila je
slaba sve do pokušaja Staneta Dolanca da je recentralizira početkom 1980-ih, u 
zadacima protiv liberalizacije i terorizma. Ti napori nisu bili uspješni. 
SDB Srbije želio se miješati u poslove drugih republika, zbog čega su te 
republike prosvjedovale.