O „novonormalnom“
Godina na izmaku donijela nam je puno izraza, doskočica i fraza koje su već postale dio svakodnevice. Jedan od takvih je i „novonormalno“, izraz koji mi je posebno teško prihvatiti. Više je razloga za to. Prvi, zato što oni koji su ga skovali već upozoravaju na to da neke stvari moramo prihvatiti kao da će trajati vječno, kao da povratka na staro nikad neće biti. To me plaši. Bilo je i prije kriza i teških situacija, no koliko god su one trajale. čovjek se uvijek vodio mišlju da će ih nekako prebroditi i da će doći dan kad će se život vratiti u normalu. U ovom slučaju toga nema. Stalno slušamo kako je situacija teška i ozbiljna, ali i kako se moramo pripremiti na to da, kad jednom ovo prođe, više ništa neće biti isto. To djeluje dosta deprimirajuće u vremenu kad smo već i ovako svakodnevno bombardirani lošim vijestima i prognozama.
Drugi razlog zašto ne volim izraz „novonormalno“ je drugi dio ove složenice. Mogu prihvatiti da je ovo novo, ali da je normalno, to ne mogu. Jednostavno, meni ovo nije normalno. Ako su već morali smisliti nešto, kreatori ovog izraza mogli su ga nazvati „novosvakodnevno“ ili nekako slično, a ne si dati za pravo u ime cijelog čovječanstva odlučiti što je to normalno.
Konačno, možda me najviše žalosti i plaši spoznaja, da ni život prije ove 2020. nije bio baš normalan, tako da je upitno čemu se uopće želim vratiti. Naravno, iz ove perspektive, objeručke bih prihvatio život prije pandemije, ali samo zato što je bio bolji od ovog, a ne zato što je to ideal kojem težim. Iz mog osobnog kuta gledano, svijet je i prije korone krenuo stranputicom, koja mi, eto, nakon proživljenog u ovoj godini više ne izgleda tako loše.
Kad bolje razmislim, ne sviđa mi se „novonormalno“, ali ne želim se vratiti ni na „staronormalno“, jer za mene niti jedno od ta dva normalna nije normalno. Volio bih kad bi svijet nakon ove pandemije uplovio u razdoblje istinski normalnog, u razdoblje u kojem će se čovjek vratiti vrijednostima i postulatima koje je priroda davno postavila i definirala, a koje se u posljednje vrijeme svim silama nastoje iskorijeniti.
O političarima i struci, tko treba donositi odluke
Ne slažem se sa stavom po kojem u ovoj situaciji struka treba imati posljednju riječ. Stručnjaci iz pojedinih područja trebaju dati svoje mišljenje, ali zadnju riječ moraju imati političari. Ovo je slojeviti problem i ne smiju odluke donositi ljudi koji na njega gledaju iz perspektive svoje struke. Sintagma "struka mora imati posljednju riječ" obična je floskula kojom vladajuće garniture prebacuju odgovornost na druge.
Nažalost, ovo je još jedan primjer krivog shvaćanja i pristupa problemu, kakvog u Hrvatskoj često imamo. Kod nas se, recimo, očekuje da političari otvaraju radna mjesta, iako je baš to područje u koje se oni ne bi trebali previše miješati. U ovoj se, pak, situaciji odgovornost prebacuje s njih, iako su ovakve krize upravo one u kojima odluke mora donositi vlast.
