Banaliziranje tuđeg mišljenja do razine apsurda

Razdoblje koje proživljavamo sa sobom je donijelo i tisuće raznih mišljenja o koronavirusu. O samoj prirodi virusa, nastanku/stvaranju, mjerama za suzbijanje njegovog širenja, a na kraju i o pozadini koja se „valja“ iza cijele priče. Upravo ova zadnja tema privlači najviše pozornosti, zato što je sama po sebi intrigantna, ali i zato što se baš u raspravama oko nje najbolje oslikava današnje društvo.

A ono je duboko podijeljeno, možda kao nikad u povijesti. Razlog tome nije korona, čovječanstvo u „rovovima“ živi već duže vrijeme, aktualna kriza samo je ogolila i na površinu izbacila obrasce koje možemo čuti u svim raspravama, neovisno o čemu se radi. Bile to obične svakodnevne teme iz susjedstva, bili to globalni problemi koji nam se serviraju u medijima. U ovom tekstu posebno bih se osvrnuo na argumentaciju koja je postala svojevrsni zaštitni znak ljudi koji s podsmijehom odbijaju svako mišljenje koje nije na tragu njihovog.

Jedna od misli kojom se vodim kroz život je ona poznata Sokratova: „Znam da ništa ne znam“. To, naravno, ne znači da nemam svoje mišljenje o raznim stvarima (postoji i ona poznata izreka o mišljenju), dapače,  no na kraju dana opet shvatim da je sve to što ja mislim krhko, i da jednog dana sam sebi mogu ispasti smiješan zbog nekih stavova iz prošlosti. Baš zato se na neki način divim ljudima koji su apsolutno uvjereni u nešto, toliko da su spremni ismijati i do apsurda banalizirati tuđe mišljenje.

Znamo već svi kako postoji nemali broj ljudi koji misle kako veliku ulogu u ovoj krizi, posebno u cijepljenju, ima Bill Gates. Osobno, koliko god mogao zamisliti scenarij po kojem jedan od najmoćnijih i najbogatijih ljudi na svijetu ima svoje prste u ovome, nikad se ne bih usudio to kategorički tvrditi, smatrati to nečim što je jasno kao dan i sve druge oko sebe uvjeravati da je to prava istina. To mi je, kao što sam rekao, smiješno: No, isto tako, smiješno mi je takvu mogućnost apsolutno odbaciti i staviti je u isti koš s nekim apsurdnim tezama, kao da je to nešto nemoguće. Pa, zar je toliko teško zamisliti da bi jedan od najmoćnijih ljudi svijeta bio važna figura u jednoj od najvećih kriza ikad?

Često se ovih dana znaju čuti sarkastični komentari tipa: „Da, Billu Gatesu je baš u interesu cijepiti neku babu u Slavoniji, zbog toga ne spava noćima“. Ovakve doskočice možda jesu efektne i prigodne za kakvu neobaveznu raspravu, ali to je klasično banaliziranje i relativiziranje koje se može koristiti i u drugom smjeru. Možemo tako i reći: „Da, Billu Gatesu je baš u interesu prodati Windows nekoj babi u Slavoniji“, to je isto banaliziranje, iako je činjenica da se Windowsi prodaju u svakom kutku Zemlje i da je to Gatesov interes. Gledajući čovjeka posebno, on je nevažan, ali svijet je danas globalno selo i kao krajnji potrošači svi su važni, pa i ta baba u Slavoniji.

Isto tako, možemo se poslužiti i nogometnom analogijom. Dužnosnicima Uefe i Fife sigurno na pameti nije igrač županijskog drugoligaša iz Like, ali i on posredno podliježe njihovim odlukama. Kad je krenuo prekid natjecanja u proljeće, Uefa i Fifa donijele su naputke za saveze, između ostalih i HNS, ti naputci su proslijeđeni Županijskim savezima, i na kraju je sve to došlo do spomenutog igrača iz Like. Dakle, i ovaj primjer nam pokazuje kako su i oni najmanji dio struktura na najvišoj razini, i da je neozbiljno ismijavati tuđe mišljenje banaliziranjem o Billu Gatesu i babi iz Slavonije.

Naravno, kad govorimo o Billu Gatesu, od samog cijepljenja kod njega je intrigantnija tema tog famoznog čipiranja, no to bi nas moglo odvesti previše u širinu. Možemo reći da je cijepljenje u domeni businessa, dok čipiranje zadire u neke više razine i to je tema za poseban tekst. Smisao ovog bio je upozoriti na ismijavanje tuđih stavova banaliziranjem do razine apsurda. To je način komunikacije koji unosi još više nepoznanica i podjela u ionako podijeljeno društvo i sigurno nije nešto što će nam pomoći u traženju odgovora na pitanja s kojima smo svakodnevno suočeni. A to bi nam, valjda, svima trebalo biti u interesu.

jel ti shvaćaš što je jedna osoba na 7 kvadrata i tko u kafić ide da bi sjedio sam u kvadratu 2,645x2,645m

pa jbte šta se tako frustrirani!

uostalom, ista pravila vrijede i za profesionalne umjetničke priredbe.

1 čovjek na 7 kvadrata pa nitko ne kvoca zašto se može u kazalište, a ne može u birtiju.

jel ti shvaćaš što je jedna osoba na 7 kvadrata i tko u kafić ide da bi sjedio sam u kvadratu 2,645x2,645m

pa jbte šta se tako frustrirani!

uostalom, ista pravila vrijede i za profesionalne umjetničke priredbe.

1 čovjek na 7 kvadrata pa nitko ne kvoca zašto se može u kazalište, a ne može u birtiju.