Po njihovim planovima na razvalinama Jugoslavije i Srbije nastale
bi dve jednonacionalne albanske države koje bi se potom, očekivano
i prirodno, ujedinile u veću i mnogoljudniju svealbansku državu.
Tako bi na štetu Srbije, otcepljenjem Kosova i Metohije (11.000
km.kv.) i pripajanjem Albaniji (28.000 km.kv.) prvo nastala Velika
Albanija od 39.000 km. kv. sa oko 5.500.000 stanovnika. U drugoj
fazi, neizbežnim domino efektom dogodilo bi se teritorijalno urušavanje
ionako krhke Makedonije, amputacijom zapadne teritorije tzv. Iliride,
što je 7 do 8.000 od ukupno 25.000 km. kv. Isto bi se dogodilo
i sa Crnom Gorom u oblastima Štoja, Malesije, Plava, Gusinja,
Rožaja itd, što predstavlja 2.000 od nevelikih 13.000 km. kv.
U ishodu dezintegracije okolnih država i istovremene integracije
velike Albanije, njena teritorijalna veličina - uz izuzetak prostora
i stanovništva Severnog Epira ili Čamerije u Grčkoj - dosegla
bi negde između 45 i 50.000 km. kv.
U Velikoj Albaniji uvećao bi se, takođe, broj stanovnika. Na
broj od 3,5 miliona Albanaca u Albaniji, dodalo bi se nekih 1,8.
do 2 miliona Albanaca sa Kosova i Metohije i oko 300.00 do 500.000
u Makedoniji. Tako bi se velika Albanija na Balkanu u kandidatskom
okrilju Evropske unije ukazala u prostornoj veličini od od 50.000
km. kv. i nekih 5,5 od 6 miliona stanovnika. Time bi se u uvećenoj
prostornoj silueti i demografskom potencijalu velika Albanija
izjednačila sa umanjenom Srbijom.
Dinamika nasilnog geopolitičkog i demopolitičkog "dizajniranja"
balkanskog prostora naposletku bi ukazala na trodelno razdvajanje
srpskog činioca na Srbiju, Crnu Goru i Republiku Srpsku, dok bi
istovremeno bila "redizajnirana" jedinstvena i ukrupnjena
albanska država. Velika Albanija bi se stvorila u 21. veku, sa
više od jednog veka zakašnjenja. Ako se u obzir uzmu demografske
štete koje su nastale na telu srpskog naroda u Hrvatskoj i BiH,
ali i na severu Makedonije, i šta se događa sa Srbima u suverenistički
nastrojenom Crnom Gorom, na zamračenom istorijskom horizontu bi
se ocrtali obrisi nacionalne i državne katastrofe. S druge strane,
zar je potrebno podsećati šta bi se dogodilo sa preostalim Srbima
u prisvojenim područjima? Više je nego izvesno da od "povratka
izgnanih" ne bi bilo ništa, i da bi oni koji su na tim mestima
ostali, uprkos demagoškoj retorici zaštite ljudskih i gađanskih
prava, u kratkom vremenu nestali.