Srpska javnost je konsternirana ponašanjem dužnosnika republike kosovo!? Edita Tahiri,najavila je "nove teme za razgovor", na kojima će Priština inzistirati. Spomenula je "međudržavno označavanje granice između dvije zemlje", "poništavanje svih srpskih paralelnih struktura na kosovu" radi čega će se "u Bruxellesu formirati trilateralna grupa", a najvažnije je "pitanje ratne odštete", odnosno "pitanje ratne reparacije za štetu koja je napravljena na kosovu od strane Srbije u svim aspektima, bilo da je u pitanju ljudska šteta, bilo materijalna, kulturna, vjerska, itd. ".
Ideja je bizarna da predstavnici etničke manjine na nekoj teritoriji koji su nastojali da izvrše (i u mnogome su i uspjeli) ratnu secesiju (terorizmom i brojnim zločinima protiv civilnog stanovništva), sada nakon svega još traže da im oštećena država, od koje su se otcijepili, isplati i ratnu odštetu (!?).
Najviše bode u oči potez albanske strane da prije nego što su izvršili svoje obeze iz prethodnog kruga pregovora (uspostavljanje ZSO) potežu nova "sporna" pitanja, bez obzira što je srpska strana uredno izvršila većinu svojih obveza na koje se obvezala.
Potez ignoriranja vlastitih obligacija (Bruxelles 1. i Bruxelles 2), uz neprekino povećavanje zahtjeva srpskoj strani za novim obvezama, pokazuje:
1) ili političko-diplomatsku neozbiljnost i nezrelost službenih predstavnika kosovskih Albanaca;
2) ili njihovu drskost i bezočnost, jer je dojam da se cijela politička elita "kosovarskih dužnosnika" ponaša poput razmaženog djeteta, prezaštićenog od strane svojih tutora (SAD i EU);
3) ili dodvoravanje domaćim šovinističkim snagama, onima koji su bacaju suzavac i neprijateljski raspoloženi prema ZSO iz redova agresivne oporbe, kako bi im se umilili te tako smanjili pritisak na vladajuće strukture službene Prištine. Bilo koje od ova tri objašnjenja bilo točno teško može ubrzati donošenje bilo kakvog sporazuma srpske i albanske strane. Ignoriranje postavljenih pitanja i neprestano otvaranje novih tema iz prošlosti, kojima bi trebalo dokazati globalno-povijesnu srpski "krivnju" i globalno-povijesnu albansku "nevinost", time prekršitelj uporno traži da suprotna strana odgovori na pitanje do kojeg im je stalo. Neobičano, zar ne?
Presuda niškog suda osmorici pripadnika OVK zbog terorističkog akta počinjenog 1998.g, je problematično to jer je presuda izrečena u odsutnosti optuženih, jer to dodatno derogira uvjerenje o učinkovitosti pravosudnog sustava Srbije. Samo ta presuda možda ipak ima smisla jer ako se ne postigne povijesni dogovor Srba i Albanaca u vezi s kosovom, e tada će Srbija imati pravo da se u izmijenjenim geopolitičkim okolnostima jednoga dana vrati na Kosovo i provede svoje zakone i sudske presude. Jednako kao Hrvatska 1995.g. kad se vratila na teritoriju republike srpske krajine provodeći svoje zakone i svoje presude a danas jeponosna članica Europske unije. Svaka država ima pravo vratiti se na teritorij koji je izvršio secesiju. Zato ako ne bude sporazuma, u tom slučaju Srbija zadržava to pravo prema kosovu.
Eventualno ohrabrivanje kosovskih Srba da se integriraju u institucije republike kosovo je moguće izvedivo samo kao dio povijesnog i održivog srpsko-albanskog sporazuma, samo za sporazum su ipak potrebne dvije strane.
Srbija svoje obveze iz sporazuma Bruxelles 1. i 2. uglavnom uredno izvršava. Čak je i službeni Beograd sugerirao Srbima u kosovskom parlamentu da svojom nazočnošću omoguće izbor Hashima Thacija za predsjednika republike kosovao. Samo, kao protuuslugu Srbi ne samo da nisu dobili obećanu ZSO već je Beograd dobio umjesto zahvalnosti još i šamar u obliku zahtjeva za ratnu odštetu!